Ali, kako funkcioniše selekcija kandidatkinja i kandidata? U oktobru će biti upražnjena najviša diplomatska funkcija u NATO-u. Generalni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg, od 2014. na funkciji, još prošlog februara je preko svoje portparolke saopćio da nema namjeru da produži ugovor s NATO-om, piše DW.

Od Stoltenbergove najave, u sjedištu NATO-a u Briselu krenule su spekulacije: ko će biti 14. generalni sekretar Alijanse? Ili bolje rečeno: generalna sekretarka? Jer, prva žena na ovoj funkciji bila bi dobrodošla. Gotovo polovina od 30 ambasadora NATO-a diskretno su u igru ubacili svoje kandidate. Ali, idemo redom.

On ili ona mora da drži zemlje-članice na okupu, da balansira interese, promoviše konsenzus među 30 članicama, bilo da pretnje političkoj koheziji dolaze od Trampa ili Putina. Traže se diplomatske vještine i lojalnost savezu.

Najviše tijelo

Generalni sekretar ili sekretarka nema ovlaštenja za donošenje političkih odluka. On ili ona samo formalno predsjedava Sjevernoatlantskim savezom, najvišim tijelom za donošenje odluka. To važi i za vojna ovlašćenja. On ili ona također predstavlja NATO spolja, prema drugim vladama i štampi.

Buduća osoba na toj funkciji u svojoj biografiji mora da ima funkciju šefa države ili vlade, mora tečno da govori engleski jezik, francuski je poželjan.

Osoba mora biti u dobrim odnosima s Vašingtonom. Na kraju su, ipak, ključne SAD, mada je generalni sekretar tradicionalno Evropljanin. SAD daju vrhovnog komandanta NATO-a (SACEUR), što je u jednom vojnom savezu – važnija funkcija.

Svih 30 vlada mora konsenzusom da prihvati novog generalnog sekretara ili sekretarku. Zato su važni regionalni interesi, porijeklo i politička pozadina, ali i vojna težina i diplomatski značaj zemlje porijekla.


Nisu svi kriteriji ispunjeni

Naprimjer, u ovom trenutku bilo bi nezamislivo da neko iz Turske dođe na tu funkciju zbog teškoća koje predsjednik Redžep Tajip Erdogan ima s pristupanjem Švedske. Nasuprot tome, teško je zamisliti da bi Turska odobrila nekoga iz Finske.

Ali, kada je riječ o prethodnih 13 osoba, bilo je svih mogućih varijacija. Nisu uvijek svi kriteriji bili ispunjeni. Jedini njemački generalni sekretar NATO-a, Manfred Verner (na funkciji od 1988. do 1994), nikada, naprimjer, nije bio šef vlade, već samo ministar odbrane. To važi i za većinu drugih nosilaca funkcije. Prvi generalni sekretar NATO-a, britanski lord Hejstings Ismej, prethodno je bio samo državni sekretar. Ali zato je imao čin generala.

Ništa nije formalno definisano. Ne postoji zvanična komisija za izbor. Diplomate u tajnosti pregovaraju za svoje vlade dok se ne postigne konsenzus. Formalnog glasanja nema.

A kada se sve završi, šefovi država i vlada alijanse saopćavaju novo ime na samitu. Sljedeći samit na kojem bi to moglo da se desi je u Viljnusu, u Litvaniji, 11. jula.


Žena iz baltičkih država

Zbog trenutne prijetnje iz Rusije, jedan diplomata NATO-a, koji ne želi da bude imenovan, računa na ženu iz baltičkih država. U obzir dolazi aktuelna premijerka Estonije Kaja Kalas ili premijerka Litvanije Ingrida Simonite.

Žena iz neke od država na istočnom krilu sigurno bi dobila i podršku Poljske, čiji vojni značaj u NATO-u raste. Spominje se i Zuzana Čaputova, predsjednica Slovačke, zemlje koja ima direktnu granicu s napadnutom Ukrajinom. Njena nominacija mogla bi da se protumači kao čin solidarnosti.

Ali, jugoistočno krilo NATO-a također ima kandidata: Klausa Johanisa, predsjednika Rumunije, zemlje koja je od strateškog značaja za NATO zbog svog položaja na Crnom moru.

Na jugu, Italija je, navodno, preporučila Marija Dragija, bivšeg premijera – samo da bi istakla pravo južnjaka na tu funkciju.

Za Veliku Britaniju se takođe kaže da ima ambicija, jer posle Bregzita hoće da ponovo postane vidljivija na međunarodnom nivou. Kandidat bi mogla da bude bivša premijerka Tereza Mej – što je teško zamislivo mnogim političarima EU koji su se s njom godinama borili u vezi sa sporazumom o Bregzitu.


Često imena ispadaju iz igre

Određene šanse, navodno, ima i kanadska ministrica finansija Kristija Frilend. Ona je unuka ukrajinskih doseljenika. U Kanadi je njeno poreklo bilo predmet žestoke debate, jer su ruski propagandni mediji isticali navodne veze njenog djeda s nacistima tokom Drugog svjetskog rata. Na kraju su ruske diplomate protjerane iz Kanade, jer su htjele da naruše reputaciju Kristije Frilend. Njen glavni problem je što nije Evropljanka. Upitno je da li bi se evropske zemlje NATO-a odrekle funkcije na koju tradicionalno imaju pravo. Međutim, kako piše "Vašington post", Kanađanka, navodno, ima podršku SAD.

Po hodnicima sjedišta NATO-a u Briselu može se čuti i glasina da bi Jens Stoltenberg mogao i da ostane, jer u trenutnoj ratnoj situaciji tamo ne žele da se bave kadrovskim pitanjem.

Moguće je da će Stoltenberg da produži ugovor do aprila 2024. Tada će NATO napuniti 75 godina, što će se proslaviti na samitu u Vašingtonu. Tome u prilog govori i činjenica da je trenutno ionako zauzeta pozicija koju je Stoltenberg prvobitno želio – da bude šef Centralne banke Norveške.

Potraga će, dakle, da potraje još neko vrijeme. Njemačka novinska agencija u Briselu ističe da imena koja se u početku često spominju u javnosti, na kraju, ipak, ispadnu iz igre. To je još jedno čudno, nepisano pravilo u selekciji kadrova. Iznenađenja su, dakle, moguća, navode DW. 



(A.R.)