Sve što se desilo poslednjih dana u slučaju glumice Danijele Štajnfeld, koja je za silovanje optužila kolegu Branislava Lečića, pokazuje da su njeni strahovi bili opravdani – šutila je godinama jer je pretpostavljala da će u ovakvom društvu - osim institucijama morati i javnosti da dokazuje da je žrtva. Cijeli slučaj preuzelo je tužilaštvo Srbije, ali se javnost podjelila odnosno svrstala na njenu ili njegovu stranu.
“Ja ne bih nikad mogla ni da sanjam da ste mi rekli prije godinu ili dvije dana da ću da sjedim u razgovoru sa vama i da govorim na ovu temu. Ja bih rekla to se nikada neće desiti. Ja sam morala da zacijelim, morala sam da nađem snagu i hrabrost da se suočim sa činjenicom da ću da progovorim javno”, obašnjava Danijela Štajnfeld u opširnoj ispovijesti za Insajder.
Priča Danijele Štajnfeld i proces kroz koji je prolazila i prolazi zapravo na najbolji način pokazuje kroz šta prolazi najveći broj žrtava koje o tome šute. Zato je njena priča važna.
“Kada sam došla u Ameriku bila sam potpuno nesvjesna da moje tijelo u stvari tako čvrsto ‘drži’ traumu. Ja nisam uopšte spavala, imala sam strašne nesanice i manjak apetita. Htjela sam da pijem, a nikada nisam pila alkohol što je za mene bilo neuobičajeno. Onda, odjednaput flešbekovi i jedan flešbek me je tako na ulici doveo do napada panike, a ja sam izgubila disanje. Više nisam mogla da izlazim na ulicu i plašila sam se ljudi koji su bili nepoznati, ukoliko bih vidjela crni auto na ulici, u kojima je mene on odvezao na to mjesto, sve to bi napravilo napad panike”, kaže Danijela i dodaje:
“Najduže mi je trebalo da vremena da kažem, anonimno, zvala sam tu neku SOS liniju anonimu u Americi, riječ silovanje. Tu riječ sam izgovorila tek posle tri ili četri godine, nakon toga što mi se desilo. Živjela sam sa mentalnim stanjem koje je bilo skroz poremećeno”, priča Danijela.
Kaže da joj je dugo trebalo da skupi hrabrosti, kako bi roditeljima saopštila da je doživela jedan tako gnusan zločin.
“Nisam htela da saopštim roditeljima odmah, zato što sam razumela da će oni osećati veliku nemoć. Razmišljala sam da će me videti takvu, a da gledaju lice mog počinitelja na televiziji i da ne mogu ništa po tom pitanju da urade. To je jedan osjećaj nemoći i pretpostavke koliko bi to bilo mučno za roditelje. Iz istog razloga to nisam željela da kažem ni kolegama, zato što sam znala da će njihova srca biti slomljena za moj bol i traumu, a s druge strane oni treba da nastave da sarađuju s njim”, priča Danijela.
(Admir Oručević)