Američki profesor i novinar Harold Schechter odlučio je saznati što se zaista krije iza priče o Alfredu G. Packeru, koji je optužen da je raskomadao i pojeo ljude s kojima se penjao na Rocky Mountains, da bi naknadno bio oslobođen uz pomoć medija i pokopan kao častan čovjek, piše “Express“.

Schechter se oslanjao na prvotna istraživanja i nove nalaze o ekshumiranim tijelima koja su godinama čekala da se dokaže: je li Packer stvarno bio čudovište ili tek žrtva nesretnih okolnosti? O Packerovoj mladosti se ne zna puno toga. Pokušao se boriti za Konfederaciju u građanskom ratu, ali su ga otpustili jer je bolovao od epilepsije.

Nakon toga se uputio prema zapadu, te je radio različite poslove. U februaru 1873. godine Packer se zaposlio kao vodič koji je trebao grupu ljudi povesti na planinarenje, no ubrzo je otkriveno da nije znao put i da nije nikad prije radio taj posao. Bio je pohlepan, često je ispitivao ljude koliko su novaca ponijeli sa sobom, te je nerijetko imao jake epileptične napadaje. Budući da je znao da ga članovi grupe “mrze”, odvojio se od njih i pojačao međusobnu nenaklonost.

Tokom prvih većih napora na putu, skoro su bili primorani pojesti svoje konje. Kad su došli do kampa, upozoreni su da ne idu dalje zbog dubokog snijega, ali šestero (uključujući i Packera) ih je odlučilo ipak nastaviti put.

Dva mjeseca poslije, Packera je pronašla grupa muškaraca koji su tražili drva u šumi. Njihove prve riječi bile su da ne izgleda loše, a kad su ga upitali gdje je ostatak muškaraca s kojima je putovao, odgovorio je da ne zna. Kad je član prvotne postave, koja nije nastavila put, ugledao Packera, vidio je da on nosi nož kojeg je pripadao jednom od nestalih muškaraca. Packer je rekao da je čovjek kojem je pripadao nož zabio u drvo i otišao dalje.

To je izazvalo sumnje, koje su prerasle u optužbe jednom kad se Packer vratio u obližnji grad. Tamo je počeo divlje trošiti novce, što je mnoge natjeralo da pomisle da je pokrao nestale ljude. Nije prošlo dugo i lokalna policija ga je privela pod sumnjom da je počinio ubistva, te je organizovana velika potraga za nestalim muškarcima.

Packer je priznao, te je izjavio da je grupa poludjela od gladi i jedenja korijenja kad je najstariji član grupe preminuo. Izjavio je da su ga svi zajedno pojeli, a kad je ubrzo umro drugi član, pojeli su i njega. Rekao je da je zatim jedan od preživjelih muškaraca, Shannon Wilson Bell, počeo kovati urotu kako ubiti preostale muškarce, a kad je pokušao napasti Packera, on ga je upucao u samoodbrani.

“To nije prvi put da su ljudi bili primorani pojesti druge jer su bili gladni”, tvrdio je on, izjavljujući da je njegov jedini zločin što je ukrao novce od mrtvih.

Do augusta su otkrivena tijela muškaraca i Packerova priča nije bila potvrđena.

“Tijela su bila više ili manje osakaćena. Glava jednog od njih bila je odvojena od tijela, dok je glava drugog bila gadno zgnječena. Velike količine mesa bile su izrezane s prsa, bedara i mesnatog dijela nogu”, izvještavali su mediji. I navodno niti jedan od njih nije bio upucan.

Prije nego je počelo suđenje, Packer je pobjegao, te je nađen tek devet godina poslije. Kad je vraćen u Colorado priznao je malo drugačiju priču. Ovaj put je tvrdio da je Bell ubio ostalih četvero ljudi, te da ga je on upucao u samoobrani, da bi ga na kraju udario po glavi kako bi ga dokrajčio, što je detalj kojeg nije otkrio u prvoj izjavi. I ovaj put je priznao da je jeo ljudsko meso, ali isključivo kako bi preživio.

Preko noći su se svi raspisali o njemu. Ljudi su skupljali njegove fotografije i lance koje je u zatvorskoj ćeliji izrađivao za džepne satove, dok su mediji detaljno opisivali kako je filetirao ljudsko meso i pržio ga. Packer je imao na raspolaganju toliko mesa da je jeo samo najfinije dijelove ljudi, a ne cijela tijela, kao što se u prošlosti događalo kad su ljudi pribjegavali kanibalizmu kako bi preživjeli.

Ubrzo je proglašen krivim, te je trebao biti obješen. Ali mala grupa ljudi glasno je protestovala protiv njegove smrti, tvrdeći da je Packer bio neuračunljiv u vrijeme kad su se dogodili zločini, zbog izgladnjelosti i epilepsije. Odobreno mu je drugo suđenje 1886. godine, na kojem su stručnjaci potvrdili da su planine u kojima se dogodio zločin navedene zime bile bez uobičajenih životinja kojima bi se inače planinari mogli hraniti. Drugim riječima, stvarno je bila riječ o ekstremnim uslovima.

Nakon samo dva sata vijećanja, porota je odlučila da je jedini motiv Packerovih ubistava bilo razbojništvo, odlučivši da nije bio lud od gladi, te su mu dodijelil zatvorsku kaznu u trajanju od 40 godina. Ali reporterka novina “Denver Evening Post”, Polly Pry, smatrala je da je učinjena nepravda, nakon što je posjetila Packera u zatvoru i čula njegovu priču. Ona je počela objavljivati niz članaka o njemu u kojima ga je portertirala kao vrsnog vojnika i u kojima je napadala njegove napadače.

Ona je vjerovala u njegovu nevinost te je smatrala da je riječ o pogrešno optuženom muškarcu čiji je jedini zločin bio to što se našao u nesretnim okolnostima.

Zahvaljujući njenim hvalospjevima i peticiji koja je uslijedila, guverner mu je odlučio podariti oprost, te je 1901., nakon 17 godina provedenih u zatvoru, i malo prije 60. rođendana, Packer konačno uslovno pušten iz zatvora.

Nakon što je oslobođen, ovaj muškarac koji je nekoć jeo ljude, ostao je zgrožen onime u što se moderni svijet pretvorio, pa se preselio u manji grad u kojem je živio još šest godina prije nego je umro prirodnom smrću. A pokopan je kao vojni heroj.

Doduše, s njim nije pokopana i njegova priča. Profesor prava s George Washington Univerziteta, James Starrs, 1989. godine ponovno je otvorio slučaj kad je izvadio ostatke tijela petorice nesretnih muškaraca, koje je zatim analizirao uz pomoć FBI-jevih forenzičkih tehnika.

Starrs je otkrio da su četiri izvađene lubanje, uključujući i Bellovu, imale tragove nasilništva, koje je počinio isti čovjek na isti način. A na rukama su svi imali obrambene rane. Jedna osoba je ubila sve muškarce, a ta osoba je mogla biti samo Packer, koji je bio potpuno kriv za zlodjela, izjavio je Starrs.

Godine, 1999. David P. Bailey, kustos historijskog muzeja u zapadnom Coloradu, pokrenuo je ličnu istragu nakon što je našao stari Colt revolver koji je nađen na mjestu gdje je Packer tvrdio da je upucao Bella. Bailye je analizovao odjeću žrtava i proglasio je da se na Bellovoj odjeći rupa od metka podudara s onom koji bi napravio ovaj Colt, a fotografije su ukazivale na rupu u Bellovom boku, što je sve išlo u prilog teoriji da je upucan, kao što je Packer tvrdio. S ovim novim dokazima, Bailey je tvrdio da je Packer definitivno nevin, piše “New York Post”.

Ali nakon proučavanja svega navedenog, Schechter je ipak odlučio stati uz stranu s onima koji Packera smatraju krivim.

“Previše je nevjerovatno da se Packer jednostavno našao sa zalihama hrane za dva mjeseca, zahvaljujući živčanom slomu Shannona Bella”, zaključio je Schechter.


(Admir Oručević)