Otrovni zubi zmija smješteni su na prednjem dijelu gornje čeljusti, a zbog otrovnih žlijezda glava otrovnica je trouglasta. Postoje i dvije „poluotrovnice“, a to su: Telescopus fallax (zmija mačka) i Malpolon insignitus (zmajur, crnostrik). Zovemo ih tako jer su im otrovni zubi smješteni na zadnjem dijelu gornje čeljusti, iza redova „običnih“ zuba, a njihov otrov je vrlo slab i najčešće stvara manju oteklinu. Nalazimo ih samo u mediteranskom dijelu BiH.

Poskok –Vipera ammodytes (Linnaeus, 1758) kao najotrovnija i najveća zmija otrovnica u Evropi naraste u prosjeku oko 65 cm i vrlo rijetko prelazi dužinu od 90 cm. Najmarkantnija morfološka karakteristika poskoka je roščić koji se nalazi na vrhu njuške. Mužjaci su najčešće sive boje sa crnom cik-cak šarom, dok su ženke najčešće smećkaste ili crvenkaste, sa ne tako upadljivom cik-cak šarom. Poskok je viviparna vrsta, te na jesen ženka okoti od 5 do 20 mladih dugih do 24 cm koji su već opremljeni otrovom. Poskok naseljava širok spektar staništa, ali u pravilu preferira osunčana područja, kamene, travnate padine i svijetle šume, te se često može naći u blizini ljudskih naselja. 

Na proljeće se ženke poskoka (ali i drugih pomenutih otrovnica) često mogu naći i pored ostataka snijega – zbog instinktivne potrebe koja će omogućiti potpuno sazrijevanje jajnih ćelija. Naseljava gotovo čitavu BiH od nivoa mora do visokih planinskih ekosistema. Odrasle jedinke se hrane uglavnom sitnim sisarima i pticama, većim gušterima i drugim zmijama. Vrlo često se poskoci, osobito krajem ljeta i u toku jeseni, penju na drveće, grmovito rastinje i visoke stijene (zbog ishrane i termoregulacije). Zbog toga, neoprezni ljudi bivaju ugriženi od strane takvih jedinki u glavenim ili vratnim predijelima tijela, pa je po narodnom vjerovanju dobio ime po tome da visoko skače. Otrov poskoka je snažan, te je jedina po život opasna vrsta zmije u BiH. Međutim, pretpostavlja se da su smrtni slučajevi ujeda poskoka u BiH oko dva posto, a potpuno zdrava i odrasla osoba se vrlo brzo oporavi bez ikakvih posljedica.

Bosanska šarka – Vipera berus bosniensis Boettger, 1880. Adultne jedinke gotovo da jedva dostižu 60 cm. Mužjak je siv ili smeđe boje sa crnom (u pravilu isprekidanom) šarom, dok su ženke smeđe ili crvenakste sa manje izraženom smeđom šarom. Šarka je također viviparna vrsta, a njeno rasprostranjenje u BiH je vrlo neobično. Nizijske populacije naseljavaju šumske predjele i rubove starih očuvanih šuma Posavine. Trenutno je poznata samo jedna takva populacija u zapadnoj Posavini. S druge strane, visokoplaninske populacije naseljavaju uglavnom alpske livade (iznad granice šume). Još uvijek nije poznato da li se na svim bosanskohercegovačkim planinama nalaze populacije šarki, ali su poznate sa slijedećih: Cincar, Dinara, Čvrsnica, Zelengora, Lelija, Maglić, Bjelašnica, Igman, Treskavica, Vran, Vlašić, Vranica. Šarka ne naseljava mediteranski dio Hercegovine. Ujed šarke je bolan, ali smrtni slučajevi su ekstremno rijetki (npr. u slučaju povrede glavnog krvnog suda).

Vipera ursinii macrops – balkanski šargan je najmanja zmija otrovnica u Evropi. Adultne jedinke narastu do 50 cm. Mužjaci su svijetlo smeđi ili sivi, dok su ženke žućkaste. Na sredini leđa nalazi se gotovo uvijek jasna smeđa ili tamno siva cik-cak šara. U Bosni i Hercegovini šargan naseljava alpske livade iznad granice šume, uglavnom submediteranskih planina (Čvrsnica, Velež, Čabulja, Dinara, Šator, Zelengora, Maglić, Bjelašnica). 

Otrov šargana je vrlo slab te se često poredi sa ubodom pčela. U BiH, ali i globalno, šargan je vrlo rijetka i ugožena vrsta. Cijeli tekst o otrovnicama možete pročitati OVDJE.