Nakon avio-nesreće poput ove u kojoj se avion Lion Air-a srušio u Indoneziji, teško je da neko može da preživi tako katastrofalan događaj. Ipak, tada sedamnaestogodišnja Juliana Koepčk preživjela je ne samo avionsku nesreću, već i deset dana života u divljini dok nije pronašla pomoć.

Avion kompanije Lockheed Electra letio je na visini od 6.400 metara kada je upao u oluju i doživio ozbiljne turbulencije.

“Turbulencije su bile toliko jake da su se doslovno poigravale sa avonom, sjedištima i prtljagom koji je padao iz ormarića. To su bili pokloni, cvijeće, božićni kolači, ma svuda po kabini“, opisala je.

Julijana je posmatrala kako munje sijevaju svuda oko aviona, a dok se držala za ruke sa majkom i drugim putnicima počela je da plače i vrišti. Avion je počeo da ponire, a buka motora joj je ispunila glavu.

“Odjednom je buka stala i ja sam bila van aviona. Slobodno sam padala i dalje vezana za svoje sjedište. Šuštanje vazduha je bio jedini zvuk koji sam mogla da čujem“.

Dok je osjećala kako propada kroz drveće, ostala je bez svijesti i probudila se narednog dana sama u džungli. Tražila je majku, ali niko joj nije odgovarao. Na mjestu pada aviona, pronašla je torbu sa slatkišima koji su bili njena jedina hrana.

“Slomila sam ključnu kost i imala duboke posjekotine na nogama, ali moje povrede nisu bile ozbiljne. Kasnije sam shvatila da sam pocijepala ligamente, ali sam mogla da hodam“.

Zahvaljujući zanimanju svojih roditelja koji su bili biolozi, bila je dobro edukovana o tome šta joj je potrebno da bi preživjela.

Njeno nevjerovatno iskustvo bilo je predmet mnogih spekulacija, a neki su objasnili da je preživjela zahvaljujući sjedištu koje je ublažilo njen pad, kao i drveću koje ju je zadržalo.

Nakon četiri dana hoda kroz džunglu u mini-haljini i u samo jednoj cipeli, naišla je na tijela troje putnika. Srećom, njena majka nije bila među njima.

“Do 10. dana nisam mogla da stojim i sjela sam pored rijeke na koju sam naišla. Osjećala sam se tako usamljeno, kao da sam u paralelnom univerzumu toliko daleko od života prosječne osobe“.

Otkrio ju je jedan ribar iako je prvo mislila da halucinira. Na čamcu je imao benzin, a pošto su njene rane počele da gnoje sjetila se kako je otac koristio benzin da dezinfikuje rane porodičnom psu.

“Tako sam i ja sipala benzin na rane i odmah skinula 30 larvi crva koji su se okupili oko njih. Sljedeći dan sam čula glasove nekoliko mušaraca. Bilo je kao da sam čula anđela“.

Zapravo, oni su mislili da su pronašli boginju iz lokalne legende koja je kombinacija delfina i plavuše.

Nakon što se predstavila na španskom i objasnila šta se dogodilo, muškarci su joj tretirali rane i vratili je nazad u civilizaciju.

“Dan nakon što sam spašena, vidjela sam oca. Nije imao snage da priča kada me je vidio“.

Tijelo njene majke pronađeno je nakon nekoliko dana i otkriveno je da je i ona preživjela nesreću, ali je zbog teških povreda umrla par dana kasnije.

Julijana se ubrzo vratila u Njemačku i uspješno oporavila. Odlučila je da studira biologiju, baš kao njeni roditelji. Kasnije se čak i vratila u Peru gdje je istraživala slijepe miševe.

Izbjegavala je medijsku pažnju nakon nesreće sve dok nije upoznala njemačkog režisera Vernera Herzoga kasnih devedesetih. Želio je da naprave dokumentarac o njoj. Pristala je, ali samo pod uslovom da izbjegne isti let, prenosi CDM. 

Režiser je možda najbolje objasnio njeno iskustvo: „Ona nije napustila avion, avion je napustio nju“.



(Lejla Trle)