- Rezultati naglašavaju nešto što proučavamo već neko vrijeme: ponašanje proizlazi iz interakcije između životinje i njenog konteksta - objašnjava etologinja Briseida de Resende sa Univerziteta u Sao Paulu.

Okruženje i odnos vlasnika i kućnog ljubimca, kao i morfologija, sve su faktori koji utiču na to kako kućni ljubimci komuniciraju s nama i kako mi s njima komuniciramo.

Prethodno istraživanje definisalo je pseću agresiju "kao sklonost psa da djeluje prijeteće, s podignutim repom, izbačenim zubima, povišenim držanjem tijela, režanjem i agresivnim djelovanjem, napadom ili ujedom".

Kroz niz upitnika za vlasnike, etolog sa Univerziteta u Sao Paulu Flavio Ayrosa i kolege pronašli su nekoliko jakih asocijacija.

Dobra vijest je da su psi s vlasnicima koji se igraju s njima i vode ih u redovne šetnje vjerovatno manje agresivni prema vlasnicima i strancima. Nivoi obuke su također bili snažan pokazatelj, ali odsustvo agresije prema strancima bilo je 73 posto vjerovatnije kada je upitanju ženka. Čini se da i spol psa ima ulogu, sa 40 posto manjom vjerovatnoćom agresije prema vlasnicima od ženki, a ne od mužjaka pasa.

Neke fizičke osobine su također pokazale asocijacije, što može objasniti zašto mnogi upiru prstom u određene pasmine. Psi s nezdravo kratkim njuškama, poznati kao brahikefalne rase, imali su 79 posto veću vjerovatnoću da će pokazati agresiju prema svojim vlasnicima.

- Pronašli smo veze, ali nemoguće je reći šta je glavni uzok. U slučaju faktora "šetanje psa", naprimjer, može biti da su ljudi manje šetali psa jer je životinja bila agresivna, ili je pas postao agresivan jer ga vlasnik nije dovoljno izvadio. Osobine kao što su težina, visina, oblik lobanje, spol i dob utječu na interakciju između pasa i njihovog okruženja. Zbog njih, naprimjer, mogu provoditi više vremena u kući - kaže Ayrosa.

Bez obzira na to, važno je zapamtiti da je agresija prirodan oblik komunikacije za sve životinje, i kao i sva ponašanja, složena je.

Iako niko ne želi da se njihove životinje oslone na agresiju kao prvu reakciju kada se osjećaju zabrinuto, pod stresom ili prijetnjom, ponekad postoji valjan razlog za slučajeve agresije koji se mogu riješiti, kao što je bol.

- Umjesto da određuju agresiju na jedan faktor koji je zajednički za vrstu ili specifične pasmine, naši rezultati jačaju način na koji ponašanje pojedinca, u kombinaciji s jedinstvenom genetikom, fiziologijom, životnim iskustvima i kontekstom okoline pasa, djeluje u interakciji tokom razvoja kako bi proizvelo uočene obrasce ekspresije - zaključuje tim u svom radu.

(A. Balićevac)