Kumulonimbusi su zlikovci svijeta oblaka. Obilježene visokim stupovima uzburkanih slojeva oblaka, ove prijeteće formacije vodene pare su jedine za koje se zna da proizvode grmljavinu, munje i grad, i svakako izgledaju kao dio. Dok većina oblaka ne doseže ni 2.000 metara, kumulonimbusi se penju do 20.000 metara kako bi stvorili ogroman oblik nakovnja.

Potpukovnik William Rankin jedan je od samo dvoje ljudi koji su ikada pali kroz olujni oblak i živjeli da ispričaju priču, a njegova priča je izvanredan, ali zastrašujući primjer onoga što se događa ako se zaglavite u oblaku, piše iflscience.com.

Dana 26. jula 1959. godine, potpukovnik William Rankin i njegov pomoćnik Herbert Nolan letjeli su svojim avionima F-8 Crusader prema Južnoj Karolini. Bili su svjesni nekih impozantnih olujnih oblaka ispred njih i zato su preduzeli mjere opreza da se popnu iznad njih na oko 14 300 metara (47 000 stopa), dajući sebi malo prostora iznad vrha oblaka.

Dok je bio iznad oluje, Rankinov motor je iznenada doživio neobjašnjiv kvar i zaustavio se. Opremljen bez odijela pod pritiskom, Rankin nije bio previše oduševljen izbacivanjem na -50°C (-58°F) temperature i zraka s tako malo kisika da nije mogao disati, ali u 18:00 shvatio je da nema drugi izbor. Povukao je ručicu za izbacivanje na 14.300 metara (izgubivši pri tome rukavicu) i suprotstavio se užasnim vanjskim uvjetima.

Odmah mu je krv počela da teče iz očiju i ušiju dok je trenutna dekompresija iz njegove zaštićene kapsule popustila spoljnjem pritisku i stomak mu je počeo da otiče. Izgubio je rukavicu tokom izbacivanja, a ruka mu je počela da podleže ozeblinama na niskim temperaturama, što je samo dodalo njegovu listu problema opasnih po život.

Rankin je sada ulazio u kumulonimbus oblak samo s kisikom za hitne slučajeve i padobranom koji nije bio baš dizajniran za sred grmljavine. Još nije povukao uzicu padobrana, jer je Rankin imao dovoljno uma da zna da će to biti smrtna kazna. Postavio je barometar koji bi automatski pustio padobran kada bi njegova visina dostigla oko 3.048 metara (10.000 stopa) i nadao se da će izaći iz oluje prije nego što se uguši ili smrzne.

Za ono što se činilo kao doba, Rankin je ostao unutar oblaka, razbacan bijesnim uzlaznim strujama koje stvaraju tako ekstremno vrijeme. Naučnici znaju vrlo malo o unutrašnjem funkcionisanju ovih nasilnih olujnih oblaka, ali vrući vazduh koji se diže više je nego dovoljno moćan da ga baci okolo dok su tuča i munje pretile da sve okončaju.

Ubrzo se njegov padobran aktivirao, što je navelo Rankina da veruje da se nalazi na 3.048 metara, ali nije bio ni blizu. Pritisci iznutra pokrenuli su njegov barometar i sada je Rankin bio podignut direktno naviše dok je uzlazni mlaz zahvatio njegov padobran. Uzlazne struje su ga neprestano podizale i spuštale, iznova i iznova dok je izbegavao komadiće leda i zadržavao dah kada je vazduh postao toliko zasićen vodom da se mogao udaviti.

Na sreću, oluja ga je na kraju oslobodila i on se spustio naniže dok se nije sudario sa drvom, udarivši glavom o deblo dok je pao s grana. Pogledao je na sat i primijetio da je sada 18:40 – bio je unutar oblaka oko 40 minuta. Rankin je uspio potražiti pomoć u blizini i otišao u bolnicu zbog promrzlina, dekompresijskih i drugih lakših povreda, ali je preživio relativno neozlijeđen.

Gotovo 50 godina kasnije, Rankin je umro 2009. u 88. godini, nakon što se vratio u službu nakon nesreće i napisao knjigu Čovjek koji je vozio grom. Do danas, on je samo jedan od dvojice koji su ikada preživjeli tako nevjerovatan podvig, zahvaljujući mješavini čiste sreće i brzog razmišljanja da ne povuče padobran dok je slobodno padao u oluju.


(Admir O.)