Za takav korak se odlučio prvenstveno zbog toga što nakon završenog fakultetskog obrazovanja nije mogao naći odgovarajući posao u svojoj struci. Kao i većina mladih koji svakodnevno napuštaju BiH, ni on nije želio da mu se život pretvori u borbu za preživljavanjem.

O uslovima koje Austrija nudi mladim ljudima govorio je za naš portal. Otkrio je da život u instranstvu nije tako bajkovit kakvim ga mnogi zamišljaju, jer sa sobom nosi izazove kojih u početku nismo svjesni. Odvojenost od porodice je jedan od njih.


Zbog čega si napustio BiH i zabrinjva li te sve veći odlazak mladih iz BiH?

Prvenstveno bih da kažem da nikada nisam imao osjećaj da napuštam Bosnu, prije bi rekao da sam promjenio prebivalište. Jako sam vezan za Sarajevo, porodicu, prijatelje i sve ono pored čega sam odrastao. Odluku da se preselim sam donio 2011. godine kada sam kroz sport kojim sam se bavio i koji sam volio, uvidio da se prljava hijerarhija i način uhljebljavanja još dugo vremena neće iskorijeniti iz našeg sistema. Mada sam živio lijep život u Sarajevu i imao sve što jednom omladincu njegovi roditelji mogu priuštiti. Sjedio sam sa diplomom fakulteta i dosta solidnim dostignućima u sportu ispred računara i pisao CV za neke poslove koje svako može da radi bez bilo kakvog obrazovanja jer je na žalost posao u mojoj struci nedostižan bez „podmazivanja“. Nisam htio davati pare za koje moji roditelji rade da bi dobio posao. S druge strane, naravno da je zabrinjavajući problem to što mladi napuštaju državu i odlaze, ali ti ljudi to ne rade iz manjka ljubavi prema njoj. Svako želi da napravi nešto u svom zivotu, a cilj opravdava sredstvo .


Čime se trenutno baviš, da li je to posao o kojem si sanjao kao dijete i kolika su tvoja mjesečna primanja?

Kada sam tek došao radio sam posao za koji sam se školovao. Nakon nekog vremena sam dobio priliku da se u skroz suprotnom pravcu edukujem i nešto novo započnem. Iz financijskih razloga sam se odlučio za takvu varijantu i nisam se pokajao, mada i ovo što sada radim ne mora biti zauvijek ,mislim da čovjek treba da se oproba u svemu za šta misli da bi moglo da mu ide od ruke. Vremenom sam počeo da gradim privatne poslove, jer tako pokušavam da sebe osamostalim i da svoju ideju prenesem i realizujem i na drugim mjestima. Moja primanja, pa hajde da ne bude tajna kao kod većine. Radim oko 190 sati mjesečno i primanja na poslu gdje sam zaposlen su 2800€ neto.

Kako gledaš na Austriju, na njihov društveni sistem, šta ta zemlja može ponuditi jednom mladom čovjeku iz BiH?

Austrija je jako lijepa i uređena zemlja koja ti nudi sve mogućnosti, ali i traži za uzvrat poštovanje svog načina djelovanja, svoje kulture, svog jezika i radne navike. U odnosu na BiH ona je dosta zakonski uređenija i daje šansu svima. Ipak, kvalitet života nije kao u Bosni i to ne može nikakav novac da nadoknadi, ali to je stvar društva, a ne države. Jednostavno, svako mora znati da napuštanjem Bosne, napušta i jedan nezamjenjivi dio sebe i svog života.


Mnogi često razmišljaju o tome da se jednog dana vrate. Imaš li i ti takve ambicije u budućnosti?

Svakako da razmišljam i o takvim solucijama u budućnosti. Mene je ovdje dovelo egzistencionalno pitanje sa ciljem da sebi jednog dana stvorim normalne uslove rada i života u Bosni, kao što ih sada ovdje imam. Još jednom naglašavam da je ta promjena velika stvar i čovjek taj teret da nosi. Ne radi se tu samo u nekakvom patriotizmu, u pitanju je mnogo više od toga.


Hanjalić: Život u inostranstvu zna biti depresivan


S obzirom da si ne tako davno napustio našu zemlju, smeta li ti kada te zovu dijasporcem, i kako općenito gledaš na ljude iz dijaspore?

Većinu svog života sam proveo u Sarajevu, odrastao u ratu, živio poslije rata i sada se baš nimalo ne osjećam dijasporcem, a i kada mi to neko kaže ne smeta mi, jer se tako ne osjećam. Sačuvao sam manire pravog Sarajlije. Ovdje mogu prepoznati razliku između Sarajlije i 'pravog' dijasporca kao i svi ljudi koji trenutno žive u Sarajevu. Mada ima svakakvih ljudi, nema tu posebne klasifikacije.


Nerijetko možemo čuti da je život izvan BiH veoma depresivan, slažeš li se sa tom konstatacijom?

Da, slažem se sa tim. Kao što sam već naglasio, čovjek ostavi dio sebe u svom rodnom mjestu i onda svaka teža životna situacija bude duplo teža, kada nemaš podršku porodice i prijatelja pored sebe. Često to zna izazvati teške psihičke probleme.

(Admir Oručević)