Ćosić je kazao kako vidi da na konferenciji ima novinara iz Federacije, a konferencija se odnosila na glasanje vezano za novo Vijeće ministara i kazao da će na ulazu u Istočno Sarajevo postaviti tablu: Grad Istočno Sarajevo, grad 157.000 sarajevskh Srba koji su morali da ga napuste.

“Na tablama na ulazu u grad Sarajevo stoji da je grad Sarajevo 1425 dana bio pod opsadom. Poštujemo da je situacija bila takva kakva jeste i da je građanski rat u BiH bio takav kakav jeste, ali će u buduće na tablama na ulazu u grad Istočno Sarajevo pisati: Grad Istočno Sarajevo, grad 157.000 sarajevskih Srba koji su morali da ga napuste”, rekao je Ćosić.

A da li su morali da ga napuste i kako su ga napustili, to je izrazito diskutabilna tema. 

Momina kuća u Zabrđu

Ipak, činjenica je da su Sarajevo masovno napustili Srbi iz tada okupiranih dijelova grada koji su bili pod srpskom kontrolom. Daytonski mirovni sporazum predvidio je reintegraciju dijelova Sarajeva, te su pomenuti dijelovi Sarajeva pripali Federaciji BiH. 

Tokom mirovnih pregovora, Slobodan Milošević je navodno rekao Aliji Izetbegoviću i Harisu Silajdžiću da im poklanja Sarajevo jer su ga zaslužili nakon četiri godine opsade. Miloševićev nastup je sa nezadovoljstvom dočekan u političkom vrhu Republike Srpske, a najviše kod Momčila Krajišnika, koji je posjedovao kuću u sarajevskom naselju Zabrđe. 



Od polovine drugog mjeseca do polovine marta prve 1996. godine pokrenuta je opsežna politička kampanja pod vodstvom Srpske demokratske stranke (SDS) kako bi Srbi sa područja Grbavice, Ilidže, Hadžića i Vogošće napustili svoje domove i iselili se na teritoriju Republike Srpske.



SDS-ovci su redovno pozivali sve njih da pređu u RS, da se tamo trajno nasele i da ne ostave ništa za sobom. Tako je Momčilo Krajišnik pokrenuo najveći poslijeratni egzodus Srba u BiH. Oko sto hiljada Srba iz bliže okoline Sarajeva, kako onih koji su tu svakako živjeli i prije, tako i onih koji su tu stigli tokom rata, prešlo je u RS, a poneko u Crnu Goru ili u Srbiju. No, bez obzira na prijetnje i pritiske, znatan broj ih je i ostao u vlastitim kućama nakon reintegracije.

Srpsko građansko vijeće pozivalo na ostanak

Neposredno nakon potpisivanja mira u Daytonu, 21.11.1995. godine, iz Srpskog građanskog vijeća (SGV) su pozivali sve građane koji žive na Grbavici, u Vogošći, Ilidži, Hadžićima, a posebno one koji su srpske nacionalnosti da vjeruju međunarodnoj zajednici i legalnim organima BiH te da ne pomišljaju na odlazak iz svojih domova. 

Nakon ovog apela iz SGV su tražili sastanak sa Srbima iz okupiranog dijela grada, s idejom da se susretnu sa "demokratski opredijeljenim Srbima, sa onima koji nisu okrvarili ruke u ovom ratu", a cilj tih susreta je trebao biti samo jedan – da se zaustavi iseljavanje ljudi iz njihovih domova kao i da uvjere "demokratski opredijeljene Srbe" da je moguć život u Sarajevu. 

U još jednom pozivu za ostanak srpskom stanovništvu u privremeno okupiranim područjima iz SGV su poručivali: "Huškajući građane Vogošće, Ilidže, Ilijaša, Hadžića i Grbavice protiv mirnog rješenja paljansko rukovodstvo želi izbjeći odgovornost za rat i stradanja ljudi." 

U pismu poslanom stranim i domaćim zvaničnicima rečeno je da vodstvo s Pala gura civilno stanovništvo u novu tragediju koja može nastati iseljavanjem stanovništva ili nastavkom borbi. Nedugo nakon Pariza iz SGV su i dalje tvrdili da je jedina ispravna opcija za građane Sarajeva ostanak u zajedničkom i nepodijeljenom gradu. 

Srbima se poručivalo da ne nasjedaju na propagandu po kojoj će Sarajevo biti Teheran, ali opet se odlazilo u drugu krajnost navodeći kako će Sarajevo biti nešto poput velikih američkih metropola i evropskih prijestolnica. Međutim, ovi apeli ili nisu dopirati do onih kojima su namijenjeni, ili se stanovništvo srpske nacionalnosti jednostavno oglušivalo o iste, budući je većina Srba sa Ilidže izražavala stav da će se boriti ili otići, ali da nikada neće priznati vlast Hrvata i Bošnjaka, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, a jedan je stanovnik Ilidže rekao: "Možemo biti pod engleskim protektoratom, francuskim ili američkim, al' nikada pod muslimanskim." 

Stanovništvo koje je odlazilo sa područja koja su trebala biti reintegrirana postupalo je u skladu sa izjavom Ratka Adžića na Radiju Grbavica: "Ako moradnemo otić' iz srpskog Sarajeva onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zapalimo i srpski i muslimanski dio Sarajeva, nek' sve izgori da niko nema ništa." 

Ratko Mladić je davao izjave kako njegova vojska neće napustiti Sarajevo. Oko 300 mladih ljudi je početkom decembra 1995. godine organizovalo demonstracije na Ilidži, iskazujući protest dijelu mirovnog sporazuma postignutog u Daytonu koji se odnosio na Sarajevo. Rukovodstvo Srpske demokratske stranke je sa Pala poručivalo da će organizirati referendum u kojem će sarajevski Srbi odgovarati na pitanje: "Da li prihvatate status Sarajeva kakav je predviđen dejtonskim sporazumom?"

Različiti motivi odlaska

Reintegracija Ilidže, Grbavice, Vraca, Rajlovca, Vogošće, Nedžarića odvijala se postepeno. 



Motivi onih koji su se odlučili za odlazak bili su različiti. Ili bojazan da ne budu proglašeni izdajicama vlastitog naroda, ili prijetnje koje su im upućivane od samih Srba, strah od moguće odmazde onih koji su na početku rata bili protjerani s tih područja, ili pak apsolutno neprihvatanje mogućnosti suživota s Bošnjacima i Hrvatima. Bitno je naznačiti da je među onima što su tada napustili sarajevske opštine koje su do Daytona bile pod srpskom kontrolom, bio i znatan broj Srba koji su se tu doselili tokom rata i živjeli u bošnjačkim i hrvatskim stanovima i kućama.

Propaganda koju su srpski mediji u periodu reintegracije vršili takođe je umnogome utjecala na odluke o odlasku. Naime, javno se poručivalo da ih, ostanu li, "čekaju optužbe i suđenja za ratne zločine – svakog ko je nosio pušku, i razne vrste maltretiranja".

Izgradnja "ljepšeg, boljeg Sarajeva"

U zemlji koja je tek izašla iz rata, za sve koji su bili na strani onih koji su odgovorni za preko 1.000 dana opsade Sarajeva, za neselektivna granatiranja civilnih ciljeva, brojne ratne zločine nad nesrpskim civilima koji nisu uspjeli napustiti dijelove Sarajeva pod srpskom kontrolom,  ovakva vrsta propagande prihvaćana je zdravo za gotovo.

Već 1996. godine su započete užurbane pripreme na izgradnji srpskog Sarajeva kao nove prijestolnice entiteta RS. Desetog novembra 1996. godine je potpredsjednik Vlade SR Jugoslavije Nikola Šainović, kasnije osuđen za ratne zločine, zakopao kamen temeljac za izgradnju 7.000 kuća u Lukavici, čiju je izgradnju sa 106 miliona dolara trebao finansirati Beograd.

"Dedinje na Palama"

"Ovim gestom odgovaramo svijetu i neprijateljima da nisu uspjeli ostvariti plan nestanka srpskog Sarajeva. Ono se diglo i evo gradi se zahvaljujući solidarnosti cijelog srpskog naroda",  kazao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva BiH Momčilo Krajišnik, kojeg je također Haški tribunal osudio za ratne zločine.

"Vjerujem, ako Srbi ostanu u Vojkovićima, u Lukavici, u Novom Sarajevu i Palama, ako formiraju svoje Sarajevo, sigurno je da ce doći vrijeme kada ćemo mi osloboditi svoje etničke prostore u Sarajevu", izjavio je Krajišnik 21. maja 1996. godine.

"Dedinje na Palama", kako je nezvanično nazvan jedan od velikih infrastrukturnih planova u okviru projekta "Kapitalna izgradnja Srpskog Sarajeva", je započeto sa izgradnjom 1997. godine.

Građevinski materijal je doniran iz Srbije, a Vlada RS-a i Skupština Srpskog Sarajeva su obezbijedili zemljište i izgradnju temelja. Međutim, istovremeno je otvoren prostor za malverzacije.

Od provizije izvođačima radova, preko monopola pojedinim preduzećima, preprodaje doniranog materijala iz Srbije u FBiH pa do dodjele zemljišta i materijala osobama koje nisu zadovoljavale kriterije, samo su neke od neregularnosti koje su napravile razliku od "većeg, boljeg i ljepšeg Sarajeva" u odnosu na današnje Istočno Sarajevo.

Na "Dedinju na Palama" su počele nicati vile, čiji su vlasnici bili uglavnom istaknuti ljudi iz Vlade RS-a, poput Momčila Krajišnika, Dragana Kalinića, Gojka Kličkovića, Radovana Karadžića, Mome Mandića ili Alekse Buhe. "Paljansko Dedinje" je Krajišnik nazvao "malim izbjegličkim naseljem" i to reagirajući na sve glasnije negodovanje srpskih izbjeglica koje su se nadale izgradnji svojih domova.

Pri izgradnji vila vodilo se računa o poštovanju zadanih građevinskih parametara. Nijedna nije mogla imati manji stambeni prostor od 150 četvornih metara. Vlasnici vila mogli su se samo manjim dijelom poigravati njihovim izgledom kako se ne bi kvarila cjelina.

Uz političku i vojnu elitu, u manjim stambenim zgradama trebali su se smjestiti i niže rangirani vojni zapovjednici Vojske RS te dužnosnici vlade. Uglavnom, riječ je o naselju s cijelim spletom ulica i brojnim objektima namijenjenim za elitu, poput crkve koja je trebala biti u centru "Dedinja".

Te domove je, usput rečeno, gradila i firma "Krajina - Srpsko Sarajevo", čiji je vlasnik bio Mirko Krajišnik, brat Momčila Krajišnika.



Za dodjelu materijala je Skupštini Srpskog Sarajeva zahtjeve predalo oko 15.000 izbjeglica, ali gradnja njihovih novih domova se čekala. Za njih nije bilo ni deviznih kredita Vlade RS-a, koji su podijeljeni uglavnom funkcionerima i njima bliskim osobama. Oni koji su napustili svoje domove u Sarajevu su oklijevali prodati ih jer su strahovali da im Vlada nakon toga neće dodijeliti sredstva za izgradnju novih.

Glavni projektant "Kapitalne izgradnje Srpskog Sarajeva" bio je Dragan Šojić, koji se za vrijeme rata, tvrde, obogatio razmjenom stanovnika iz jednog u drugi dio Sarajeva. Svoje projektantske sposobnosti je, pisali su svojevremeno mediji u RS-u, dokazao na dva stambena objekta. Jedan je njegova kuća u "Dedinju na Palama", a drugi je stan koji je sebi napravio nadogradnjom na stambenoj zgradi na Palama.

Šainović i Karadžić su 26. jula 1996. godine potpisali Protokol za realizaciju ekonomskih projekata. Za Projekat 1, odnosno reinstaliranje proizvodnih kapaciteta, namijenjeno je 42,4 miliona njemačkih maraka, a za Projekat 2, odnosno izgradnju kuća, čak 63,6 miliona njemačkih maraka. U realizaciji Protokola su učestvovali RS sa 40 miliona, SR Jugoslavija sa 17,5 miliona, predviđena donatorska sredstva su iznosila 22,5 miliona njemačkih maraka, a podignut je i kredit kod Investbanke a.d. Beograd.

Skupština Srpskog Sarajeva je krajem 2000. godine napravila izvještaj o realizaciji projekata iz potpisanog Protokola, a tadašnja opozicija je ocijenila kako je isti "friziran" i da "približno ne odgovara stanju na terenu". Uložene desetine miliona maraka, utrošene na nepostojeće ili nefunkcionalne privredne kapacitete, nisu opravdane, a vjeruje se kako je novac završio u privatnim džepovima.



Izvještaj kojeg je napravila Direkcija za izgradnju Srpskog Sarajeva, kao nasljednica nekadašnje "Kapitalne izgradnje Srpskog Sarajeva", govorio je o izgrađenih 6.277 stambenih jedinica od ukupno planiranih 7.000. Međutim, sa sadržajem tog izvještaja se nisu slagale "zbrinute" izbjeglice, koje su i dalje živjele u kolektivnim centrima ili su prodali prijeratnu imovinu te su se zbrinule same za sebe.

Uglavnom su se na taj način, povratom i prodajom prijeratne imovine, izbjeglice i snalazile za krov nad glavom. Od "većeg, boljeg i ljepšeg Sarajeva" nije bilo ništa, a sarajevski Srbi koje su vlasti entiteta RS bajkama ili silom natjerale da napuste svoje domove kako bi osigurali monolitnu demografsku strukturu osnovanog entiteta su se rasuli od Istočnog Sarajeva, preko Trebinja, Bratunca pa sve do inostranstva.

(A. Balićevac)