Jedan od tih trenutaka bio je dolazak Edina Rahića, čovjeka koji je obećavao donijeti novu eru uspjeha u klub, ali je na kraju svojim odlukama klub gurnuo u niži rang. 

Edin Rahić je odrastao u Njemačkoj, roditelji su mu iz sela Trijebine kod Sjenice. Edin je bio talentovan fudbaler, ali zbog teške povrede morao je završiti svoju karijeru u 23. godini. Krajem 1990-ih se oprostio od fudbala i Njemačke i odlazi u Glasgow. Gdje se bavio raznim biznisima i radio za mnoge firme. Zahvaljujući starim kontaktima iz omladinskih timova, kao skaut je posmatrao igrače u ime VfB Stuttgarta i njegovog trenera Ralfa Rangnicka. 

Nakon što se 2002. godine vratio u Njemačku, Rahić je imenovan u odbor Stuttgarter Kickersa i radio je s tadašnjim predsjednikom Hansom Kullenom na spašavanju Kickersa od bankrota.

“Tada sam shvatio da bi moj san bio da vodim fudbalski klub", kazao je Rahić. Nakon godinu dana napušta Kickerse i okreće se svom poslovnom životu kroz koji je razvio svoju fudbalsku mrežu kontakata.

2011. godine odlučuje da kupi svoj klub. Brzo je sastavio konzorcij investitora i stigao do konačnog izbora kada je Glasgow Rangers izašao na prodaju 2012. godine. Kupoprodajna cijena je prvobitno bila nešto ispod deset miliona eura, ali nakon detaljne analize potvrđeno je da Rangersi vrijede 80 miliona, što je u tom trenutku bilo previše za Rahića i njegove partnere.

Rahić se uozbiljio i suzio krug na Englesku. Analizirao je 72 kluba od prve do četvrte lige. Infrastruktura, sastav igrača, prosječna starost, vlasnička struktura, struktura navijača, historija, tekuće finansije o svemu tome je razmišljao. Ostalo je pet klubova iz druge i treće lige, na kraju je izbor pao na Bradford City. Tradicionalni radnički klub iz grada od 300.000 ljudi, bez dugova, vjerni i fanatični navijači, stadion u centru grada, veliki potencijal rasta, upravo ono što je Rahić tražio.


Edin Rahić i Stefan Rupp

U ovu priču uključuje Stefana Ruppa, koji je 2015. godine prodao svoju kompaniju za sjedišta za avione. Rahić tada počinje pregovore sa dugogodišnjim vlasnicima Bradforda. Dvojicom biznismena koji su oboje navijači Bradforda i koji su željeli da prodaju klub. Rahić i Rupp su predstavili dugoročni plan i dobili su ugovor. Kupoprodajna cijena je bila oko 5.5 miliona funti. 

Bajka sa nesretnim krajem

Bivši vlasnici nisu imali finansijskih kapaciteta da održavaju klub u ligi, pa su se odlučili da prodaju klub. Stefan Rupp i Edin Rahić su preuzeli klub i na kraju izazvali pustoš.

Phil Parkinson je bio menadžer u trenutku kada su Rupp i Rahić stigli u klub, i po mnogim navijačima je ostao upamćen kao jedan od najvećih Bradfordovih menadžera.

Nakon samo jednog sastanka sa Rahićem, kako su naveli izvori u klubu, Parkinson je odlučio da ode iz kluba i iskoristi novu priliku i preuzme Bolton Wandererse koji su te sezone ispali u treći rang. To je dovelo do salve optužbi navijača Bradforda na račun novih vlasnika. Klub je u tom trenutku imao samo osam registrovanih igrača, a oni su okrivili odlazećeg menadžera za nered u koji su bili dovedeni.

Kako se ispostavilo, Parkinsonovi strahovi su bili osnovani. Kada se prašina na kraju slegla, čovjek kojeg su navijači nazvali "Special One" nakon što je pobijedio Chelsea 4-2 na Stamford Bridgeu, kojeg je tada sa klupe predvodio Jose Mourinho. Učvrstio je svoju reputaciju jednog od najvećih menadžera Bradford Cityja, a da nije ukaljao svoj rekord pod tadašnjim njemačkim investitorom Rahićem.

Legenda kluba Stuart McCall, bio je na sličan način skeptičan prema novom rukovodstvu kluba iz Njemačke. Odlazeći vlasnici preporučili su Stuarta McCall-a kao zamjenu za Parkinsona. Za sve osim Rahića, ovo se pokazalo kao majstorska odluka jer su Bantamsi ostali neporaženi kod kuće cijelu sezonu. Jedna utakmica ih je dijelila od Championshipa, ali su izgubili od Millwall-a u finalu doigravanja.

Iako je tada sve bilo sjajno i klub je napredovao, to nije bilo dovoljno dobro za Rahića. Rahić i McCall u najmanju ruku nisu imali najbolje odnose. Rečeno je da je Rahić bio prepotentan u stilu da je pokušavao da diktira taktiku, izvođače penala i trening pristup McCall-u.
 
Za neke od Rahićevih ideja o treningu rečeno je da su potpuna farsa, ali su barem pomogle jačanju timskog duha.

Rahić, koji je imao kancelariju u trening centru redovno je izlazio da gleda kako ekipa trenira. Priča kaže da bi, kada bi to učinio, McCall natjerao igrače da se pretvaraju da usavršavaju neke od Rahićevih čudnih ideja, boreći se da ne puknu od smijeha, prije nego što Edin ode, a onda bi se mogli vratiti onome što je stručni štab mislio da treba da rade.

Rahić je morao da bude u centru pažnje. Želio je da dokaže svijetu da "zna fudbal", bez intervencija McCall-a. Otpuštanje legende kluba, bi bilo PR-samoubistvo za njega. Rahić je želio da McCall podnese ostavku, međutim on to nije želio. U strahu od toga kako bi loše izgledalo otpuštanje McCalla, Rahić je pristao na primirje. 


Edin Rahić

Ipak početak kraja je započeo ljeta 2017. godine. Rahić i Rupp nisu uspjeli da produže ugovore sa glavnim igračima koji su ostvarili uspjeh sezonu prije i svi su otišli tokom ljeta, a njihova tržišna vrijednost je bila povećana odličnom sezonom pod McCall-om.

Zamjene koje je Rahić doveo su bile inferiorne i prva polovina sezone 17/18 imala je stalne uspone i padove. Ipak, McCall je zadržao Bradford među prvih šest na tabeli, sve dok nije otpušten u februaru. 

Otpuštanje McCall-a je očigledno proganjalo Rahića. Nikad se nije oporavio od toga. Nikada nije uspio vratiti povjerenje većine navijača. Njegova objašnjenja za poduzimanje takvih mjera bila su nelogična. I što je još gore, tim je ušao u još veći pad forme, a rezultati su postajali sve lošiji i lošiji.

Bradford je i dalje bio u prvih šest kada je McCall dobio otkaz, ali je završio na 11. mjestu igrajući slab fudbal pod vodstvom Simona Graysona, koji na kraju sezone nije htio nastaviti posao.

S obzirom da je posjećenost na stadionu Bradforda Valley Paradeu drastično opala nakon loših rezultata, a prihodi od reklama i sezonskih ulaznica pali, sezona je završena tamnim oblacima koji su se nadvili klub.

Ipak, nadolazeće ljeto ponudilo je Rahiću šansu za iskupljenje. I pored svih grešaka, imao je priliku da to sve ispravi. Imenovanjem kvalitetnog menadžera i pustiti ih da rade svoj posao. 

Ništa od ovoga se nije dogodilo. Umjesto toga, Rahić je vidio to kao šansu da još više ojača svoju viziju i utjecaj. Potraga za zamjenom glavnog trenera je trajala skoro dva mjeseca i izgledala je očajno, ali nije spriječila Rahića da potpiše nove igrače dok je čekao.

Posao je dao Michaelu Collinsu, menadžeru bez iskustva i koji je do tada radio samo u omladinskim kategorijama, a da bi stvar bila još bizarnija Collins uopšte nije ni želio taj posao. Rahić se kockao i na kraju je sve prokockao. 

Michael Collins se teško mučio u ulozi glavnog trenera, pa je smijenjen nakon samo šest prvenstvenih utakmica. Na njegovo mjesto je došao David Hopkin, tražeći veću kontrolu nad svime, ali rezultati su i dalje bili loši.

Šteta je već napravljena u ljetnom prelaznom roku za koji Rahić očigledno snosi odgovornost. Rahić je imao najveći budžet u posljednjih 15 godina kluba. Većinski vlasnik Rupp se svakako nije mogao optužiti za nedovoljno finansiranje kluba.

Rahićev utjecaj je u klubu već opadao prije nego što je njegov odlazak definitivno potvrđen. Rupp je naredio Rahiću da dovede bivšeg vlasnika Bradforda, Juliana Rhodesa, na poziciju konsultanta nakon lošeg početka sezone. Rhodes je na kraju radio kao privremeni izvršni direktor kluba do kraja sezone. Klub je u tom trenutku bio zakovan za dno League One, a odlazak Rahića je bio neminovan.

Rupp je nakon što je ozvaničen rastanak sa Rahićem izjavio kako navijači Bradforda zaslužuju bolje i obećao je da će se iskupiti za" užasna sjećanja na posljednjih 12 mjeseci".

“Došlo je vrijeme za promjene i ovo označava početak novog poglavlja za klub. Navijači Bradforda zaslužuju mnogo, mnogo bolje“, rekao je Rupp. Iako je obećao to se nije desilo. Bradford te sezone nije uspio osigurati opstanak. 

Obećanje ludom radovanje

Rahić je imao dosta pompeznih najava tokom svog boravka u klubu. Najavljivala se promocija u najjači rang engleskog fudbala, karte koje bi iznosile samo jednu funtu i mnogo toga drugog.

Na društvenim mrežama se nedavno pojavio intervju Edina Rahića na bosanskom jeziku. U intervjuu je pričao o svim ambicijama, najavama i o tome kako je došao do toga da kupi ovaj engleski klub. Iako je vidno da je intervju star nekoliko godina, mnoge osobe misle da je on još uvijek vlasnik ovog kluba.

„U novinama se piše da su prvi Nijemci kupili klub. Okej, ja jesam rođen u Stuttgartu, ali moj otac i majka su iz Sandžaka. I neka je prvi Bosanac ili Nijemac, nema veze, prvi smo.“, kazao je Rahić.



Tokom intervjua je odgovarao na razna pitanja, a i dotakao se BiH i naših fudbalera. Na kraju „Diktator“ kako su ga nazvale britanske novine „Daily Star“, nije se dugo zadržao u ovom klubu.

Svoje ambicije i obećanja nije ispunio. U pamćenju navijača Bradforda će ostati kao osoba za čiji odlazak su pisane peticije, ali i kao najgori predsjednik u historiji Bradford Cityja, nakon što je uništio uspješan klub koji se približavao plasmanu u Championship, a sada je prosječna ekipa četvrtog ranga engleske.

(Aldin B.)