Mi koji kupujemo trebamo se posebno zabrinuti. Zašto? Evo sad ću vam objasniti. Objasnit ću zašto trebamo prodavnicu koja ne valja, urediti svojim primjedbama, ili je zatvoriti u slučaju da nema napretka. I porediću to sa izborima i glasanjem. Gdje ne trebe raditi čišćenje, nego generalku. 

Nisu premijerove glupe izjave odraz stanja u kojem živimo. To su prodavnice koje na nama uzimaju ogroman novac. To su škole koje ucjenjuju našu djecu. To su doktori koji nam zakažu pregled za pola godine. To su policajaci koji ne kažnjavaju one sa skupim automobilima. To smo na kraju mi, debili koji tolerišu sve to. Zarad čega. Patriotizma. Lažnog. Ko to može da voli zemlju koja mu nije dala posao, sigurnost, zdravlje. A takvih nas je u najvećem broju. Zarad svog nekog možda. To donekle i mogu razumijeti. Mada, ako vam je jedan član zaposlen stranački, a vas desetero ostalih iz kuće glasate za tu stranku, ne vidim računicu u vašu korist. A vi morate imati korist od toga. Ti ljudi postoje da bi za vas radili, vi ih plaćate. Jeste li svjesni da vas desetero vrijedite po deset maraka. Prodali ste četiri godine svog života za deset maraka. 

E tako nekako nastupamo i u svemu drugom. Jer su nam napravili obrazac po kojem trebamo da se ponašamo, ramišljamo i djelujemo. Usadili su nam 'vjeru, naciju, domaće i naše'. I sam se često vodim time. Pa ću zato i spomenuti market u koji nikad više ući neću. Upravo zbog tog 'naše, domaće, u mahali', ja sam sebi dozvolio istu grešku tri puta. Tri puta. Tek onda sam shvatio da sa mnom nešto nije uredu. Možda je trebao još neko šamar da mi opali, da bih se dozvao pameti. Tri puta sam dopustio da me varaju na isti način. Istim riječima. Istim obećanjima. Tri puta sam svjesno artikal koji košta osam maraka, plaćao deset. Tolerisao sam stanje u kojem artikli na polici koštaju 1.95, a na kasi 2.05.. Tolerisao sam i to da mi za kupovinu osnovnih namirnica za kuću treba najmanje sat vremena, jer moram čitati kod na pozadini artikla, jer su cijene tako ispremetane i lažirane, da na svakoj potrošačkoj korpi mogu uzeti barem pet maraka. Nek' stotinu kupaca danas ostavi tih pet maraka, to je 500 KM njima. Njima koji nas varaju. Njima koji nam podvaljuju hranu isteklog roka trajanja. Njima koji nam podmeću lažne akcijske cijene. Njima koji nam kesu uredno naplate deset feninga. 

I uvijek sam im skrenuo pažnju na lopovluk. Nije bilo efekta. Jedini izbor je bio da donesem promjenu. U tu radnju kročiti više neću. 

Nema više 'domaće', jer domaće, ono koje sam je kupovao je najčešće lošeg kvaliteta. Nema više 'u mahali je, pripazi komšije', radije ću produžiti nekoliko kilometara. Nema više 'tamo radi ona naša rodica', jer ta rodica iz mog džepa krade dvije, tri marke pri svakoj kupovini. Sve što ni u jednoj državi svijeta nije prihvatljivo, mi smo prihvatili kao normalno. I sve dok budemo govorili 'Šta je tu čudno, tako je svugdje', tako ćemo osiguravati put svim objektima, institucijama, organizacijama, nadležnima, da nas tretiraju kao maloumne osobe koje ne smiju pričati, a posebno upirati prstom. 

Bunite se da potrošaka korpa košta mnogo, i da od svoje plate ne možete živjeti, a koliko ste puta tražili račun i pogledali ga. Nije ta marka koju su mi uzeli šteta koja će mi pogoršati egzistenciju, poenta je u obećanju. Obećanju da se neće više dogoditi. I tako u nedogled. Kao i sa političarima. Zato podvlačim paralelu. Zašto dopuštamo godinama isto, zašto vjerujemo u laž, zašto nam život uređuju ljudi koji imaju manje znanja ili ga nemaju uopšte, zašto uzimamo 'naše', ako je ono pokvareno ili lošeg kvaliteta, zašto porodično ako ćemo imati više štete. 

Prvi put sam povjerovao i dao glas, u nadi da će se zaista nešto promijeniti. Prvi put sam oprostio dvije marke, kako ta radnica koja radi na higijena ne bi dobila otkaz. 

Drugi put sam glasao malo drugačije, ali bez velikog talasanja, i dobio iste četiri godine maltretiranja, od zdravstva do šaltera u pošti. Drugi put sam oprostio dvije marke, jer me ista ta radnica zamolila da ne galamim, daće ona iz svog džepa. Ponovo me 'uzela' na sažanjenje i patetiku. 

Treći put ću drugačije glasati. Za onog ko ne spominje 'vjeru, domaće, naše, patriotizam', za onog ko mi nije do sada upropaštavao život. Glas neće dobiti onaj koji spomene 'Moramo se paziti'. Treći put sam u marketu, nakon što je šefica kazala kako konkurencija može da im mijenja cijene, kao što političari optužuju jedni druge za svoje greške, rekao 'Bagro, moj fening više nećete dobiti'. I naravno prijavit ću inspekciji. Mada, da rade svoj posao, do ovog ne bi dolazilo. 

Ne dopustimo nepismenima, bahatima, prevrantima, lopovima, lažnim patriotama, da nam kroje sudbinu. Glasajte pametno. I obavezno glasajte. Jer ovi o kojima sam pisao već imaju osigurane glasove. Jedina nada je u vama koji niste glasali. Izdvojite tih 15 minuta. Možda upravo zbog svoje lijenosti i nezainteresovanosti nemate posao, brak, porodicu. Na kraju, koliko god krivili druge, problem je uvijek u nama. Mi dopuštamo da nas tretiraju kao životinje. S noge na nogu. A krik ne smijemo pustiti. 

(Alen Avdić)