Zar smo dosegli taj stupanj kretenluka da slavimo što je nečiji otac stradao. Da to još snimamo i javno komentarišemo riječima 'Ma ovaj je šehid, glava mu je otkinuta'. Samo zato što ga je usporavao nekoliko kilometara tokom vožnje. 

Vjerovatno smo svi nekada za gradske trkače, pijane i drogirane likove, koji često na pješakim prelazima djecu ostave nepokretnima, pomislili u sebi 'Tražio je'. Ali, da neko, umjesto da preuzme mjere i pomogne, raduje se što može gledati i snimati nekoga ko odlazi pod autobus, e to je već mentalni poremećaj. 

Ne postoji razlog koji može opravdati njegovo ponašanje. Nijedan jedini. Koliko god bila krivica stradalog što je izgubio život, toliko je i idiota koji ga je snimao i pustio da ode u smrt.   

Mogao je taj nečovjek da se približi vozaču Milenku i svira mu, otvori prozor, da neki signal, upozori drugog u saobraćaju na stanje na cesti, no pustili su ga, isčekujući radosno taj kobni udar da zablješti na snimku. Da to bude ekskluzivni snimak na društvenoj mreži. 'To je taj snimak', kaže . Nada se tako valjda nekoj popularnosti kod ovog izopačenog naroda. I dobio je. Gore mreže o njegovom ponašanju. Samo se nadam da se drugi ne raduju njegovoj smrti. 

No, nije samo on kriv. Krivi su i svi koji su bili s njim u autu. Zašto smo njih zaboravili. Krenuvši od vozača koji je slušao njegove naredbe. Mogli su postupiti savjesnije i pomoći. Međutim, ista sorta. Izopačeni umovi, kakvih je puna naša država. I nije tome kriv rat, ni nemaština, ni nepismenost, ni odgoj. Krivo je društvo koje odobrava i podržava monstrume. A ovog su podražali oni koji su se našli na mjestu nesreće. Idioti kao i on. I siguran sam da ga podržava još hiljade ovakvih. Jer nas ima  na svakom koraku. 

A trebali su mu uzeti telefon i razbiti o glavu, te pitati znali da može biti kažnjen zbog svog ponašanja.

PODSJEĆAMO: 
Vozač sudionik u nesreći u kojoj je neko izgubio život ili je povrijeđen, ili je nastala veća materijalna šteta, dužan je:
-ostati na mjestu nesreće i pomoći, pružiti prvu pomoć ukoliko je potrebna
-poduzeti sve što je u njegovoj moći da se otklone nove opasnosti koje mogu nastati na mjestu  nesreće 
-o nesreći obavijestiti najbližu policijsku upravu i pričekati dolazak ovlaštene osobe koja obavlja očevid

Od svega ovog, on je samo ostao ne mjestu nesreće. Kako bi snimio tijelo stradalog. I na to sve kazao 'Ovaj nije živ, ništa od njega'

Nije da nema krivice kod stradalog Milenka. Bez obzira u kojem stanju da je bio. Pijan, pospan, zatrpan namještajem. Nije smio voziti u bilo kojem od ovih stanja. Opravdanje ne postoji ni za njega.

Međutim, kako mi inače volimo da izbjegnemo suočavanje sa problemom, tako je i situacija sa nesrećom u Jablanici vrlo vješto otišla u smjeru koji je potpuno nevažan. Dobili smo analitičare koji tvrde da je najvažnije od svega zašto je vijest objavljena. Kao, postoje kodeksi profesije i etike. Kodeksi koji vrijede za novinarsku BiH, ali ne i za svjetski CNN. Koji svaku nesreću i ubistvo objavi bez ikakve cenzure. Upravo kao pouku ljudima koji još uvijek imaju imalo razuma. 

Tu su i komentatori razni, koji su prvo pogledali snimak stravične nesreće, a onda se zapitali zašto su novinari objavili ovakvo nešto. Vijest koja je uznemirujuća ne treba objaviti, poručuju svi nakon što su je objavili i pogledali. 

Pa da pojasnim, UZNEMIRUJUĆE se piše zbog djece i osoba osjetljive zdravstvene i emocionalne prirode. I te kategorije sigurno nisu vidjele snimak. Drugo, je li trebalo snimak objaviti? Da. Zbog toga da vidimo kako ne treba voziti pijan, pospan, ili dozvoliti u autu bilo šta što nas ometa i što nas može koštati života. Zbog toga što je ovaj kreten koji snima, slika i prilika svih nas danas. Zapitajte se koliko ste puta prošli pored nesreće, bez zrna ideje da stanete i pitate treba li pomoći. Koliko ste puta vidjeli nekoga ko stoji s autom pored ceste i očajnički traži pomoć, a vi ga samo pozdravili sviranjem. Snimak je itekako važan za objaviti, da bismo iole razmislili o tome koliko smo dotakli dno. Koliko smo duboko postali pokvareni i podli da se radujemo tuđoj smrti. Dakle, poenta, dragi ljudi, je u tome da ne smijemo dozvoliti sebi da budemo ni kao vozač, ni kao snimatelj. 

(Alen Avdić)