25.10.2019. 12:53
"Najbolnije mi je kada sam bacio smeće i vidio kako su ga dočekali, a znam šta je u vreći"
Zadnja vijest koju sam pročitao vezana za migrante kaže da je jedan od njih upao u apartman u Neumu i spavao. Na prvu bih pomislio vjerovatno kao i mnogi, 'nabij ga nogom'. Otkud mu hrabrost da upada na posjed tek tako.

Vjerovatno sam pomislio, negdje duboko u sebi, isto to svaki put kada sam čuo da su provalili u neku kuću ili stan kako bi se smjestili. 

No, kada se smirim, sjetim se da sam kao dječak  išao od kuće do kuće, od štale do štale, od šupe do šupe, i molio za smještaj. Većina bi kazala da nema mjesta. Neki bi samo odmahnuli rukom, razguli. Jedni bi tražili da se plati. Brašnom, hranom, odjećom ili parama ako imaš. Na kraju bi završili u špajzu, dva sa dva, nas sedmero. Jastuk je bio vreća brašna koju je gazda ostavio. Jer špajz za to i služi. Ja i brat smo spavali na dedinim nogama. Nana je sklupčana u ćošku, na nju naslonjena mama, a na mamu njena sestra. Stari je dežurao. Kuća je bila puna izbjeglica. Ključeva nije bilo. Na jednom spratu, sa dvije sobe i špajzom, oko 30-tak ljudi. K'o sardine u konzervi. Presretni. Nismo više ni na nebu ni na zemlji. A nismo učinili ništa što se kosi sa moralnim načelima. Upadali, krali, prijetili. Kao što se to danas, barem možemo tako čuti iz medija, dešava sa migrantima u našoj zemlji. Meni nisu došli na vrata, niti su mi bilo šta učinili loše. Kao ni bilo kome ko je meni blizak. Tako, dok ne vidim svojim očima i ne doživim, uzeo bih sa rezervom.

Ne želim ni tražiti opravdanja, ako su to uradili, jer u Bihaću ih je hiljade. No, često to znam uporediti sa svojim nedaćama ratnim. Ali ljudi su tada bili drugačiji. Bolji nego sad. Susretljiviji i suosjećajniji. Spremniji pomoći, jer samo svi u istim govnima. Bilo je i nas hiljade, pa smo pronašli mjesta za spavanje. Neko u štali na sijenu iznad krave, neko u šupi na drvima, neko u garaži između polica sa šarafima. Nehumani uslovi, a najhumanije od nas. 

I ne želim kazati da mi trebamo da ih primamo po kućama i tražimo im smještaj, jer je to posao ove jebene vlasti. Ovih što novac namijenjen  za migrante troše za vlastiti razvrat. Ovih što ih boli neka stvar i za njih i za nas. Ovih majmuna što i nas dovode u stanje da postajemo migranti.

Kako drugačije nazvati ljude koji troše novac kojim trebaju pranaći rješenje za te porodice i mladiće, a koje svakodnevno gledamo u mučnim situacijama. Ne pretjerujem zaista. Evo samo nekoliko primjera u ovoj sedmici. U otorak sam u 22 sata izašao iz tržnog na Stupu. Mladić u 20-tim, u papučama i majici koja je namijenjena za juli, moli me za marku kako bi kupio hljeb. Sam je bio. Sjedi na betonskoj saksiji, u mraku, poplavio od hladnoće i vapi za pomoći. Jedva sam vozio do kuće. 

Sutradan, vraćajući se sa posla, mladić sa nekih 30-tak, sjedi ispod podvožnjaka. Sam. S pogledom koji ukazuje da se oprašta sa ovim svijetom. Nikad taj pogled neću zaboraviti, tu tugu i očaj. Taj čin da kreneš na put za boljom budućnošću i završiš pod mostom razmišljajući šta dalje. Boriti se ili završiti agoniju. I tada sam jedva vozio do kuće. 

Oko kontejnera ih vidim svakodnevno. No, najbolnije mi je bilo kada sam bacio crnu vreću i vidio kako su je dočekali sa osmijehom. A znao sam šta je u njoj. Stid me bilo što sam bacio svoje smeće na mjesto gdje i pripada. Nikad veću tugu nisam osjetio kada su oni u pitanju. Bila je puna iskorištenih dječijih pelena.

Dirljivo mi je, iako ponekad zna biti opterećujuće, jer ih ima dosta, kada pred tržnim mole da istovare kolica kako bi uzeli to pola marke. Da se barem na neki način oduže za pomoć. Nikad ljepše i iskrenije 'hvala' nisam čuo. Nikad toliku radost nisam vidio izazvanu jednom markom. 

Ali, sjetim se da sam istu radost doživio kada sam dobio od UNPROFOR-ke cipele. Kada sam za rada na njivi dobio jedno jaje ili praziluk. Kada bih zimi vlasnik imanja dopusti da poberemo smrznute jabuke sa grane. Kada bi u UNPROFOR-ovom otpadu našli bananu ili čokoladicu. 

Sjećanja mi naviru ovih dana kao nikad ranije, kada gledam migrante kako izgubljeni hodaju ulicama u potrazi za spasom. Sinoć oko 23 dva mladića u duksericama stoje na semaforu, smrznuti, čekaju da se neko od vozača smiluje i otvori prozor. 

No, nije nas briga. To je problem države. To nisu izbjeglice, nego ekonomski migranti. To su ljudi koji hoće ljeba preko pogače. Bahati, bezobrazni, naoružani, pijani. Ne sporim da ima svega od nabrojanog. I u mojoj ratnoj mahali bilo je djevojaka koje su išle kod UN vojnika zarad preživljavanja. Bilo je i ubistava, koja nikad neće biti rasvjetljena. Bilo je i pljačkanja, otimanja, svega. Neke je stanje primoralo, neki su takvi rođeni. Bilo je i mještana koji su nas šutali kao pse ako dođemo pred njihova vrata. Bilo je i onih koji su nas sa bebom od mjesec dana istjerali iz kuće pune miševa, jer beba plače.  Bilo je onih koji su pomoć namijenjenu nama uzimali sebi. A bilo je i onih koji su trebali da naš štite, pa nisu. Dakle, sve kao i sada. Da nije bilo nekolicine onih suosjećajnih, dobrih i časnih ljudi, koji su nam pomogli lijepom rječju, dali špajz za spavanje, donijeli dvoje jaja, pola litre mlijeka, jedan paradajz ili polovne odjeće na vrata, vjerovatno ja sada ne bih pisao o ovom. 

Evo ovih dana je pitanje šta će biti s tim ljudima iz Sirije, Pakistana, Maroka, i odakle sve, jer niko ne smatra da je njegova odgovornsot da to riješi. Ljudi iz Bihaća, gdje je najalarmantnije, kažu da ne mogu sav teret preuzeti, i potpuno su upravu. S druge strane niko se ne nudi da pruži podršku i alternativu. Ministri oraganiziraju konferencije kako bi nam pričali da imaju podatke koliko ih je i kako ulaze u našu zemlju. Kao da je to uopšte važno. Umjesto da po hitnom postupku donesu mjere i stvore normalne uvjete života prvo nama, pa onda i ljudima koji su tu, i koje ne možemo obrisati gumicom, oni su odlučili prepucavati se u medijima. Migrantima prijeti opasnost od zime, žele im zabraniti hranu, smještaj i pomoć, a nama su kazali da ako nam je žao uzmemo ih u kuće. Dakle, žele preslikati ratni sistem, iako smo u 2019. i težimo EU. 

Njima nemam šta poručiti, osim da su govna koja ne štede ni nas ni bilo koga ko ne pripada njihovoj porodici. Ali, vama dragi ljudi, želim kazati da pokušate biti barem malo susretljiviji prema tom jadnom narodu. Znam da imate hiljadu izgovora, razloga, i čega sve, da okrenete glavu, ali sjetite se svoje priče. Sjetite se detalja iz rata. Ovo je za njih ratno stanje. Pucamo na njih svim drugim sredstvima umjesto oružja. Pomozite im. Vrlo lako ćemo i mi doći u ovakvo stanje sa ovima na koje čekamo. Kupite im hljeb i salamu. Ako imate viška zimske odjeće, učinit ćete veliku stvar ukoliko je ne bacite u kontejner. Kada dobijete njihovo hvala i vidite tu radost kada oblače vašu staru jaknu, bićete mnogo sretniji i imati drugačije poglede. 

(Alen Avdić)

NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

SOURCE PRIČE
Source.ba-sva prava pridržana