Naime, kako je saopšteno, djeca migranata na području grada Bihaća trebala bi krenuti  u Osnovnu školu 'Brekovica'. Riječ je o 51 djetetu smještenom u Hotelu Sedra.

“Dva odjeljenja će biti formirana i škole imaju dovoljno kapaciteta za svu djecu. Razgovarao sam i sa ministrom obrazovanja USK i bit će propisani uslovi i za djecu migranata, kao što postoje uslovi i za svako dijete kada se upisuje u školu, a među njima je sistematski pregled i sve ostalo što spada pod to”, kazao je gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić.

Jedna naizgled sasvim logična i normalna stvar, kao što je školovanje i obrazovanje djece, izazvala je – najblaže rečeno – burne reakcije roditelja čija djeca idu u OŠ Brekovica.  Neki su čak odlazili toliko daleko, koristeći izraze ''ne dozvoliti miješanje'', ''ne damo školu'', ''vodite ih sebi kući''.

Miješanje koga i čega? Djece i djece. Nevinih i nevinih. Neiskvarenih i neiskvarenih. Je li mislite da vaša djeca razumiju o čemu vi pričate? Je li mislite da će se sami od sebe početi ružno ophoditi prema djeci migaranata? Neće, ja da vam kažem. Neće, ukoliko ih vi tome ne naučite. A samim tim, automatski stvorite jednu novu generaciju fašista i ksenofobika. I produžite ovu agoniju i neprestani trend mržnje prema svemu što nije isto kao vi. Razmislite nekada da nije slučajno do vas!

A onda i šta vam znači ovo ''ne damo školu''. Ne dolazi niko da je otme, a 'vala' ako ćete i pravo, nije vaša lično. I ovo ''vodite ih sebi kući'' – Kako mislite kući? U školi se obrazuje, ne kod kuće! Da li ste svjesni da toj djeci uskraćujete jedno od osnovnih prava – na obrazovanje?!

Hans i Gertrude 90.-ih

Zamislite razgovor između Hansa i Gertrude, tamo 90.-ih:

Hans: Jesi vidjela ovo sad, sa malim u razred trebaju krenuti neki Mujo i Suljo. Iz Bosne došli, tamo ti je kod njih rat. Bog zna kakvih boleština imaju ta djeca i kakve zaraze nam donose.

Gertrude: Jeste. To došlo iz rata, nit' znaš ko su mu roditelji, nit' čime se bave, možda su kriminalci neki. Šta ti misliš Hans da mi malog ispišemo iz škole?

Hans: Upravu si Gertrude, razgovarat ću ja sa Thomasom i ostalim roditeljima. Ne može to tako, moramo se pokrenuti, pa nećemo valjda dozvoliti da se miješamo. Ne damo našu školu. Ili mi, ili oni!

Jasno vam je, naravno, da se ovaj razgovor nije nikada desio. Ali da nekim slučajem jeste, kako biste nazvali Hansa i Gertrude?! – Ja bih fašistima.

No, što kaže kolega Adis Nadarević, koji ovu migrantsku krizu prati od samog početka, nije ti to isto, Švabe bi tad bili fašisti, a ovo je samo zabrinutost. Uostalom, pročitajte sami kako je on na pomalo sarkastičan, ali u konačnici sasvim realan način opisao novonastalu situaciju:

''Vidim da skroz pogrešno shvatate uznemirenost mještana jednog sela u Krajini mogućnošću da njihova djeca dijele školu sa djecom migranata. Vidim da neki idu čak toliko daleko da te ljude nazivaju fašistima a mi samo ne želimo da se naša djeca miješaju sa drugom djecom iz opravdanih razloga. I to nije fašizam, fašizam je kad Švabo ne voli da se njihova djeca miješaju sa našom djecom, to je fašizam. Ovo je samo zabrinutost jer su ta djeca drugačija i žive u lošim higijenskim uslovima i nose Bog te pita kakve zaraze iz tih svojih zemalja odakle su došli. Tamo nije bilo civilizacije, nije to kao kad smo mi otišli u ratu u europske zemlje pa nas učilo kako se pali vešna mašina a mi došli iz civilizacije. To je bio fašizam, oni su mislili da mi nikad nismo vidjeli žarulju da svitli i da smo šugavi i nepismeni samo zato što smo živjeli na Balkanu! Ovo je drugo, mi smo vazda bili čisti i uredni, Danac je mislio da smo peksini samo zato što nas je bilo stavilo u neki kamp k'o neke hajvane, kasnije vidjeli da smo i mi ljudi k'o i oni. Ne treba brkati njihov fašizam i našu zabrinutost, to su dvije skroz različite stvari.

I nije to sad da mi nećemo da se ta djeca školaju, samo nećemo da se školaju s našom kad ima škola i u drugim selima. Što baš moraju u naše selo da ispada da smo mi fašisti? Ima škola i na Ostrošcu pa nek ih tamo metnu da Ostrožačani budu fašisti a ne mi! Dok nije bilo tih migranata mi nikad nismo bili fašisti a sad ih ovamo dovelo da mi ispadamo fašisti iako svi znaju da mi ne možemo biti fašisti jer smo mi muslimani i nas je ubijalo u ratu. Fašisti su brate, Srbi, jer kad su njima migranti došli oni im nisu dali u njihove škole jer su muslimani. Ovo je drugo, mi ne možemo biti fašisti jer smo muslimani isto kao i oni, mi smo samo zabrinuti da se ne ošugamo ili da ne pokupimo kakvu drugu bolest, nije važno sad kakvu. Ima tih nekih bakterija što neće na njih ali hoće na nas tako da oni izgledaju zdravo ali jebi ti to.

Nek idu, brate, u školu u Bihać ili nek idu u svoje zemlje pa nek se školaju tamo. Ionako to nisu izbjeglice, izbjeglice ne idu daleko od svoje zemlje i gledaju da se što prije vrate svoijm kućama. Ovo što se naš svijet nije vratio, to je drugo, mi smo vazda išli na taj zapad. I nije da nami njih nije žao, mi smo skupljali deke, gardarobu i druge huče što smo imali po ormarima da ih se kutarišemo a njima mogu valjati. Davao je narod i hrane i para, ali vala da idu u našu školu kraj toliko drugih škola... Znate kakvi su ti stranci, oni će naučit sve lekcije i onda neće biti za našu djecu ništa. A djeca k'o djeca, mogu ih ova naša istući pa će opet ispasti da smo fašisti k'o Srbi. Treba taj ioem da im organizuje nastavu dole u Sedri da djeca ne izlaze iz tog kampa, more ih šta i satrati do škole. Ne znam, ljudi, na šta će ovo izaći ali ja vam opet velim – dok nije bilo tih migranata nas niko nikad nije zvao fašistima! Mater im ja jebem onu garavu.''

Ne udarajte po najslabijim! Ne uskraćujte djeci jedno od osnovnih prava – pravo na obrazovanje! Ne stvarajte nove generacije ksenofobika, fašista i mrzitelja! Budite kao onaj Hans i Gertrude koji su prihvatili Muju i Sulju 90.-ih. Nisu ni oni mogli biti sigurni iz kakvih uvjeta i s kakvim boleštinama i zarazama Mujo i Suljo dolaze.

(Amila Alijagić)