Na obilježavanju te tragedije, Aleksandar Vučić je kazao:

''Za nas će uvijek biti zločin, a za njih čak i ako to hoće priznati – samo pogreška, uz koju ponekad dodaju – tragična. Na to nikada nećemo pristati, nemamo prava pognuti glavu i sebi reći pogreška, jer bi to značilo da i vlastite živote doživljavamo kao pogrešku. Naš narod nije pogreška'', rekao je predsjednik Srbije.

A potom je zaplakao.

U toj NATO intervenciji stradalo je stotine ljudi, a među njima i 79 djece. Bili su to nevini ljudi. Žrtve onih kojih su ih tada vodili. Žrtve sistema. Žrtve bolesnih ideologija. Jer, svakako već znamo da najviše i najčešće stradaju nevini.

Muškarac. Predsjednik jedne države, plakao je znajući da će njegove emocije vidjeti milioni ljudi. Ne ulazeći u iskrenost Aleksandrovih suza, pričalo se o događaju zbog kojeg bi i kamen zaplakao.

No...

Kako to da nikada nije zaplakao nad sudbinama hiljada ljudi u BiH?! I ne samo da nikada nije zaplakao, nego koristi svaku priliku da ospori sva dešavanja u našoj zemlji. Negira genocid. Podržava osuđene ratne zločince. Radi sve suprotno onim suzama na obilježavanju 20 godina od NATO bombardovanja Srbije.

Suprotno je također i njegovom pridruživanju Radikalima i podršci koju je u ratnom periodu pružao Vojislavu Šešelju, kojem je bio jedan od najbližih saradnika.

"Kada je počeo rat u Bosni, ja sam otišao u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dobrovoljac. Nisam bio član stranke jednostavno sam otišao. Znao sam neke prijatelje i zato sam otišao da branim srpstvo. Bio sam neko vrijeme na Jevrejskom groblju a onda razgovarao sa Guzinom i Dutinom, i prešao sam na TV Pale, da pripremam izvještaje za Unprofor. Obišao sam celu istočnu Bosnu sa kamermanom Prve linije", kazao je između ostalog Vučić''.


Aleksandra Vučića možete vidjeti na 3:40

Dakle, Aleksandar Vučić nikada nije negirao, štoviše, s ponosom ističe da je bio u drugoj državi kako bi tobože branio srpstvo. Nije negirao da je gledao mučenje, spaljivanje, ubijanje, fijukanje snajpera. Bio je prisutan prilikom najveće opsade u historiji Evrope.

I nije plakao. Ni tada. Ni danas ne plače zbog svega što je vidio prilikom svog boravka u Sarajevu.

Zato, na kraju i ne moramo sumnjati u iskrenost njegovih suza na obilježavanju 20 godina od NATO bombardovanja Srbije, ali... Zar postoji selektivna emotivnost?!

Kada će Aleksandar Vučić zaplakati zbog svih onih hiljada ljudi ubijenih u Bosni i Hercegovini?!

(Amila Alijagić)