One su se u Skejiće vratile 2002. godine. Društvo im pravi i Zijada Efendić, koja ovdje ima farmu bikova i često boravi u očevoj obnovljenoj kući. Iako u selu nema više povratnika, kažu da lijepo žive na svom imanju i da nigdje nije ljepše kao u njihovom selu, gdje su izrodile i odgajale svoju djecu. Nažalost, svaka od njih je u srebreničkom genocidu izgubila svoje najmilije, prenosi portal crna-hronika.

– Da nije tuge i samoće, sreći nigdje ne bi bilo kraja. Družimo se, radimo na svom imanju, a ono djece što nam je ostalo redovno dolazi i pomaže nam u poslovima – kazuje Fatima Lemeš, majka dvojice sinova od kojih jedan živi u Srebrenici, a drugi u Sarajevu.

Nefail, sin Munire Salihović, policajac je u Policijskoj stanici Srebrenica, a kći Amira radi kao sekretarica u Medžlisu Islamske zajednice u Srebrenici, dok je druga kćerka udata u Sjevernoj Makedoniji. Munira kaže da joj djeca, a posebno Nefail i Amira, redovno dolaze i pomažu u svim poslovima, navodi se u tekstu 'crne-hronike'.

Zbog suše ove godine ih je, kako kažu, zaobišla proizvodnja pekmeza, sirćeta i raznih proizvoda od voća. Ljekobilje prodaju nakupcima. Kažu da su prije rata u svakoj mjesnoj zajednici bile zadruge koje su otkupljivale ljekobilje po povoljnim cijenama.


(Amer Mujezinović)