Polazeći od lične potrebe da afirmira i oda priznanje svojim kolegama, umjetnicima_cama, književnicima i muzičarima, te vođen željom da testira granice i mogućnosti boje, linije i plohe, Haračić dolazi do apstrahiranih portreta. Monotipijskim listovima, crtežima i slikama koje čine ovaj cikluj, istovremeno se problematizira položaj mladih umjetnika u BiH, propituju mogućnosti i granice vizuelne komunikacije, te postavlja pitanje važnost kulture u društvu. 


Kolektivni osjećaj odbačenosti i nepripadanja iskorišten je kao pokretačka energija, pa svaka negativna konotacija pojma reject, postaje pozitivnom. Postaje ujedinjujuća, inspirirajuća, ohrabrujuća i nesebična. “Reject” je višeslojan, kompleksan i izuzetno važan umjetnički ciklus.


On je produkt utemljenog nezadovoljstva, ali i naputak za njegovo razrješenje – zajedno, ujedinjeni, (mi) odbačeni pobjeđujemo. Zbog toga, svako izgovaranje riječi reject dok se gledaju Haračićevi radovi, prati ne tako tihi eho riječi “accept”. 



(Amer Mujezinović)