S obzirom na njenu posvećenost nematerijalnom kulturnom naslijeđu, a  što se kao i svaki hobi prakticira predano i od srca, povod ovom razgovoru je nedavno zvanično ustanovljenje geografska oznaka za Banjalučku keru.

- Poznavaoci Banjalučke kere, ljudi od struke, tvrde da je Banjalučko keranje jedini ručni rad koji je spojio najljepše dvije tehnike ručnog rada iz dva carstva u jednu perfektnu tvorevinu. Osmansku čipku i Austrougarski bidermajer u Banjalučku keru. Banjaluka je u vrijeme mog odrastanja bila poznata po Banjalučkom keranju. Komadi su se prodavali u suvenirnicama u Dubrovniku, Opatiji i drugim turističkim destinacijama. Danas su Banjalučke kere postale dio modernih enterijera kao ukras na mnogim mjestima u domu ili uokvireni i postavljeni na zid kao slika. Postale su idealan poklon ili pak suvenir.

Maštovitost žena koji su ih kerale, njihovo umijeće spajanja čipke i goblena i unikatna izrada motiva dodale su ovoj vrsti kere, već u prvoj polovini dvadesetog stoljeća, atribut Banjalučka kera. Kako tad, tako i sad, naziv Banjalučka kera je statusni simbol. Nedavno je, zahvaljujući vrijednim Banjalučankama, ustanovljena i zvanično geografska oznaka za Banjalučku keru. Sticanje ovog prava znači korištenje znaka u ekonomskom smislu, pravo ovlaštenog da koristi zaštitni znak i zabrane neovlaštene upotrebe znaka drugima. Tim je naša Banjalučka kera stavljena rame uz rame sa zaštićenim proizvodima – komentira sagovornica ustanovljenje ovog značajnog prava za Banjalučku keru.

Na pitanje šta se još može uraditi da se očuva Banjalučko keranje, Berina Filipović-Kulenović kaže kako je najmanje što se u ovom momentu može uraditi to da udruženja koja se bave izradom, očuvanjem i promocijom Banjalučke kere animiraju građanske organizacije, političke grupe i pojedince da daju nužnu podršku za očuvanje ove tradicije.

- Bilo bi lijepo da se struka ili upućeni pojedinci upuste u prikupljanje i dokumentovanje detalja o porijeklu, materijalu koji se koristi, nazivima mustri Banjalučkog keranja, opisima izrade s fotografijama i sl. Takav rad bi olakšao komunikaciju i bio sigurna osnova za daljnje djelovanje. Bilo bi nužno da se i domaće institucije koje se bave zaštitom i promocijom nematerijalnog kulturnog naslijeđa te resorni organi na svim nivoima angažuju i pomognu udruženja u uspostavljanju kontakata i razgovora s relevantnim međunarodnim organizacijama za zaštitu svjetskog kulturnog naslijeđa. Gledano u budućnost trebali bi svi skupa raditi na tome da se Banjalučka kera uvrsti na UNESCO listu Svjetske kulturne nematerijalne baštine.Tim bi se brižno čuvala tradicija keranja i ostavila odgovornost očuvanja kako tradicije izrade tako i samih keranih komada na sljedeću generaciju - naglašava sagovornica.

Uz ocjenu kako Banjalučkom keranju treba posvetiti više pažnje, navodi da su  zemlje koje već desetljećima imaju zaštićene proizvode ove vrste paralelno s registracijom pri Institutu za intelektualno vlasništvo organizovale i škole izrade čipke, publikovali su brošure s uputama za izradu čipke u vidu crteža zahvata izrade. U smislu promocije kao i u svrhu zaštite ove vrste nematerijalnog naslijeđa otvarani su i Muzeji u kojima su izlagani kako eksponati čipke tako i primjeri upotrebe istih.

Pojašnjava kako bi trebalo iskoristiti iskustva drugih te zainteresovanim, a posebno početnicima, osigurati lakši pristup procesu izrade Banjalučke kere. Ići u korak s vremenom, koristeći savremene metode učenja. Npr. izrada Engleske čipke se može naučiti korištenjem brošura s  ilustracijama i uputstvima pojedinih zahvata koje se već duže vrijeme mogu pronaći online.

S obzirom na to da o keranju na našim prostorima, nažalost, nemamo niti stručni rad niti stručno pojašnjenje, umijeće keranja se prenosilo s koljena na koljeno.

- Odrasla sam u kući u kojoj se keranje cijenilo i s njim postupalo s najvećom pažnjom i brigom. Razgovor sa ženama koje su ga radile te poznavaocima svjetskog poimanja ove vrste kulturnog naslijeđa približili su mi keranje a ljepota izrađenog komada me intrigirala, naprosto privlačila. Mislim da je keranje izabralo mene, da mu se, u slobodno vrijeme, posvetim, da ga držim aktuelnim. Barem u mom okruženju.

Vremenom sam spoznala odgovornost očuvanja nematerijalne kulturne baštine i posvetila se, amaterski, očuvanju baštine koju su nam prethodne generacije ostavile. Banjalučko keranje se nekako samo svrstalo u domen mog interesovanja, u ovom smislu, jer pruža osjećaj identiteta i kontinuiteta. Unapređuje poštovanje za kulturnu raznolikost i ljudsku kreativnost – naglašava Berina Filipović- Kulenović.

Za svoju posvećenost i studiozni pristup nematerijalnom kulturnom naslijeđu kaže kako su je prvenstveno privukli zajednički elementi ručne izrade bosanskohercegovačkog tradicionalnog nakita tzv. almasli grana i filigranskih komada te izrade Banjalučkih kera.

- U izradi almasli grana, zlatari su uvijek izrađivali motive flore i faune, od zlata, ukrašene dragim kamenjem dijamantom, rubinom, safirom i smaragdom. I u Banjalučkom keranju su vezilje, u centralni vezeni dio vezle motive flore i faune uglavnom bojama zlata i dragog kamenja, nijansama crvene, plave i zelene. S druge strane, filigranska izrada dekorativnih komada srebrnom žicom je imala skoro isto tako maštovite motive i mustre kao one koje su se, kod keranja, izrađivale, iglom i koncem. Sličnost ove četiri tehnike, dvije zanatske, zlatarstvo i filigranstvo te tehnike veza i kerenja u osnovi imaju zajedničku ideju. Izraditi što je moguće ljepše dekorativni detalj inspirisan prirodom i čovjekovom maštom – kaže Berina Filipović-Kulenović.

Iako se artefakti nalik čipki mogu naći još u staroegipatskim grobnicama, početak čipkarstva, odnosno izrade čipki se tradicionalno smješta u 15. vijek, u Flandriju i Italiju. S vremenom su mnoge zemlje razvile vlastite tradicije izrade i specifične mustre čipke, a danas, mnogobrojni muzeji čipke u Engleskoj, Belgiji, Italiji, Španiji, Portugalu ili Irskoj svjedoci su raskoši i značaja čipke u zadnjih pet stoljeća.

Nazivi regija i gradova u kojima se razvila specifična tehnika izrade čipke su se, uvijek, po pravilu, ugrađivali u naziv izrađenog komada gradeći tako, stoljećima, brend koji je u današnje vrijeme kao najkvalitetniji ručni rad poistovjećen s umjetnošću. Tako imamo Belgijsku čipku, Venecijansku. Na prostoru našeg regiona su najpoznatije Paška čipka u Hrvatskoj, Kere u Bosni i Hercegovini, Oja u Makedoniji, Idrijska čipka u Sloveniji.

Kera (keranje) vodi porijeklo s Istoka, a u naše krajeve su je donijeli Osmanlije. Imale su prvenstvenu ulogu u ukrašavanju rubova pojedinih dijelova odjeće, posteljina, peškira. U doba smjene Osmanskog i Austrougarskog carstva, kere, dobivaju novu ulogu. Pod uticajem zapadne mode koriste se za izradu modnih detalja poput kragni ili kao dekorativni umetnuti dijelovi na zavjesama, stolnjacima, svatovskim maramicama. Početkom dvadesetog stoljeća kere su se izrađivale u vidu miljea i postale su ukras u opremanju i dekorisanju enterijera. Na našu sreću, čipka a i kere su se vratile u našu svakodnevicu. Dijelom kroz modu a dijelom kroz njegovanje kulturnog naslijeđa. Čipka se, danas, gotovo uvijek koristi kao odjevni detalj u posebnim prigodama rođenja i vjenčanja a kera kao dekorativni detalj enterijera.


(Fena/Admir O.)