Nacionalna ekonomija stagnira, u Thyssenkruppovoj diviziji čelika božićna zabava i kolačići se otkazuju na internim sastancima, a Volkswagen će možda morati zatvoriti tri fabrike u Njemačkoj. Njemačku proganja bauk promjene.

Ono što zemlja doživljava kao krizu je zapravo početak vrlo sveobuhvatne transformacije. Mnoge izvjesnosti proteklih decenija, koje smo jednostavno nazvali normalnošću, nestaju pred našim očima u magli istorije, piše Focus. 

Stara normalnost odlazi i nastaje nova. Njemačka se ne ukida, kako je vjerovao Tilo Zaracin. Ono što trenutno proživljavamo su porođajne muke ovog novog vremena. Industrijsko društvo starog stila odlazi u zaborav

Stari industrijski konglomerati odumiru. Ono što je započelo s nestankom tekstilne industrije 1960-ih, nastavilo se kroz zatvaranje rudnika i smanjenje industrije čelika na Rajni i Ruru. Sada na red dolaze hemijska industrija i proizvodnja automobila.

Udruženje automobilske industrije objavilo je studiju prema kojoj bi do 2035. godine moglo biti izgubljeno jedno od pet radnih mjesta u automobilskoj industriji.

Visoke plate, birokratske komplikacije i vrtoglave cijene energije samo su ubrzale neminovan proces i pokrenule do tada neviđenu deindustrijalizaciju. Najveći evropski hemijski park u Ludvigshafenu (BASF) postao je neprofitabilan, a Volkswagen, Mercedes-Benz i Thyssenkrupp se bore za održavanje profitabilnosti u Njemačkoj.

Proces je i bolan jer se odvija nekontrolisano i bez političkog vodstva. Staro ide bez stvaranja dovoljno novog. Kancelarke i ministri ekonomije, koji su tek sanjali o zelenom ekonomskom čudu, suočeni su s ruševinama svojih iluzija.

Latentni pritisak inflacije

Inflacija je "mrtva kao zarđali ekser", rekao je bivši ministar ekonomije Karl Šiler. Njegova greška je naša stvarnost.

Važni pokretači osiguravaju da – suprotno očekivanjima centralnih banaka – živimo u vremenu u kojem monetarna stabilnost nikako nije zagarantovana. Nekoliko strukturnih pokretača inflacije sugeriše da će se inflacija vratiti prije nego što bude eliminisana.

Premještanje proizvodnje u SAD, pod pritiskom visokih carina, stvara pritisak na cijene, što će vjerovatno poskupjeti život potrošača. EU će svojom borbom protiv "jeftinog uvoza" iz Kine takođe povećati stopu inflacije za potrošače.

Dekarbonizacija proizvodnih pogona i povezani dodatni troškovi za ekološki prihvatljive proizvodne metode poboljšavaju živote, ali i podižu cijene. Sve to, kao i rezultirajući manjak kvalificiranih radnika povećavaju pritisak na plate. Rastući nacionalni dug širom svijeta – barijera od sto hiljada milijardi dolara biće probijena do kraja godine – također izaziva inflatorni pritisak.

Vijek ponovnog naoružavanja

Ove godine, Savezna Republika je po prvi put dostigla cilj NATO-a od dva posto izdvajanja za odbranu. Trošak: oko 91 milijardu evra (57 posto više nego 2020.). Potreba za finansiranjem će automatski rasti kako se bruto domaći proizvod povećava u narednim godinama.

Prema njemačkom ekonomskom institutu (IW), 2028. godine očekuje se potrošnja od više od sto milijardi evra.

Međutim, deklarirana namjera američke vlade - bez obzira na partijsku boju - da od Nijemaca traži više u okviru NATO-a od prethodna dva posto povećava vojni budžet u ovoj zemlji. Jeftina bezbjednosna politika, koju su ranije finansirale SAD, ističe. Veći budžet za odbranu mora se generirati kroz uštede na drugim mjestima. Država blagostanja je pod dodatnim pritiskom.        

Društveno preopterećenje zbog demografije

U Njemačkoj je trenutno svaka druga osoba starija od 45, a svaka peta starija od 66 godina. Dok je 1962. godine po penzioneru bilo 6,05 doprinosa, 2020. godine po penzioneru je bilo samo 2,15 uplatnika. IW Keln pretpostavlja da će 2050. godine biti samo 1,3 po osobi.

Ali same isplate ne mogu pokriti troškove penzija, zbog čega savezna vlada pomaže u finansiranju. Savezna vlada je 2023. morala u penzioni fond uplatiti oko 112,4 milijarde evra. Ovaj udio će vjerovatno nastaviti rasti, zbog čega "okamenjeni budžet" (Federalni ured za reviziju) ugrožava budućnost zemlje.

Zelena transformacija

Definisan je cilj Savezne Republike: klimatska neutralnost do 2045. S tim ciljem oni žele biti lider u EU - to košta. Jer, kako kaže ekonomistica Veronika Grim, zeleno ekonomsko čudo bi moglo biti realnost samo ako bi ove klimatski prihvatljive investicije generirale više dodane vrijednosti uz ista kapitalna ulaganja. Međutim, ne treba to automatski pretpostavljati.

Prema procjenama KfW banke i revizora PwC-a, troškovi zelene transformacije u Njemačkoj iznosiće oko pet hiljada milijardi evra do 2045. godine. To je više od deset puta više od sadašnjeg saveznog budžeta ili hiljadu milijardi evra više od BDP-a Savezne Republike.

Poređenja radi: U ostatku EU, Zeleni dogovor omogućava pet godina više vremena za postizanje neto nule.

Zaključak: Nijemci ne samo da treba da podnesu novu normalnost, već i da je oblikuju gdje god je to moguće. Iznad svega, ne bi trebali gubiti dobro raspoloženje pred promjenama koje su poput velikog talasa zahvatile zapadni svijet. Ili da se kaže malo plastičnije:

"Ako prema tebi ide cunami, ne diži srednji prst".

(Erna H.)