Upravo ta metafora koja je „poredila“ tada dosadni Hornbyjev Arsenal sa Cruyffovom Holandijom u vrijeme kada iznad Highburyja lete divlje svinje značila je samo jedno – da taj Arsenal nikada neće biti kao Cruyffova Holandija i ne samo to. Niko nikada neće biti kao legendarna laka nizozemska konjica, ples narandžastih lala na vjetru, tulipanska uspavanka, lepršava poput duhova Puskasa, Kocsisa i Hidegkutija i mađarske lake konjice. Nevina kao pogled prema rajskim krajolicima Kristiansunda Ole Gunnara Solskjaera. Čista poput karijere Raula Blanca Gonzaleza. Zaljubljena u fudbal kao što se dijete na prvi pogled zaljubi u magiju Roberta Baggija. Elegantna i uglađena poput primanja lopte Dennisa Bergkampa. Munjevita poput ubrzanja kojeg u djeliću sekunde ima Luis Nazario de Lima, u narodu poznatiji kao Ronaldo. Ne Cristiano. Nego onaj brazilski, ćelo. Pravi Ronaldo, kako oni koji imaju 30+ godina vole da se pohvale svojoj podsvijesti.

Holandija. Cruyff. Ajax. Totalni fudbal. Ljepota. Zaljubljenost. Magija. Sreća. Umijeće. Jednostavnost. Smisao života u tri pasa. Andre Rieu sa violinom na centru igrališta. Ples na tribinama u ritmu mahanja zastava Ajaxa. Louis van Gaal i pisanje domaće zadaće. Trzaj glavom Patricka Kluiverta perverzniji od najnovijeg editorijala Irine Shayk na Sejšelima. Davids. Seedord. Van der Sar. Overmars. Bergkamp. Braća De Boer. Aron „Zima“ Winter. Michael „debele usne“ Reiziger. Blind, Rijkaard i svi ostali. I na vrhu, jedan jedini, praotac Ajaxa i čovjek koji je od fudbala napravio svetu igru koja upumpava krv u srce tri puta brže nego to biva inače, onako prirodno. Čovjek koji je izmislio tiki-taku prije Barcelone, a Pep ju je samo iskopirao od njega. Tačnije, Pep ju je iskopirao od Cruyffa. Genije koji je od fudbala napravio „Shawshank Redemption“. Holandski fudbalski čistokrvni maesto. Rinus Michels.

U Ajaxu sve počinje od njega. I kada pomislite na Cruyffa, sjetite se Rinusa. I kada pomislite na onu magičnu školu koja je dala toliko vanserijskih fudbalera, sjetite se Rinusa. I kada čujete prve zvuke Andreove violine koja plače na Amsterdam Areni (danas Johan Cruyff Areni), sjetite se Rinusa. I kada vidite Louisa van Gaala kako gladi mošnje i piše domaću zadaću usred utakmice, sjetite se Rinusa. I kada god gledate da neko igra tiki-taku, sjetite se Rinusa. Kada god gledate da neko pleše na fudbalskom travnjaku, sjetite se Rinusa. I kada vidite okret Dennisa Bergkampa i njegovu „abrakadabra“ čaroliju protiv odbrane Newcastle Uniteda, sjetite se Rinusa. I kada vidite šta je Ajax pravio po Evropi sedamdesetih godina prošlog vijeka, sjetite se Rinusa. I kada pogledate ovosezonski Ajax, sjetite se čika Rinusa – jer fudbalska blasfemija bi bila da se uz sva ta nezaboravna sjećanja ne sjetite velikog Rinusa Michelsa, a onda i njegovog učenika Johana Cruyffa.



Obojica su na nekom drugom, nama nedokučivom mjestu, i posmatraju ovaj današnji fudbal. Sa nekog drugog neba. Iz nekog drugog svijeta. Iz neke druge perspektive. Iz neke druge nogometne galaksije, nama nedokučive. Sa nekog drugog fudbalskog trona. I diskutuju sa cigaretama u ustima. Ali, njihova djeca nisu zaboravila ono šta su ih godinama podučavali. Nisu zaboravili da je fudbal igra u kojoj ćeš uvijek pobijediti samo ako je igraš iz ljubavi. Ljubav prema fudbalu koju zapisanu u svom DNK imaju igrači Ajaxa je nemjerljiva sa svim novim izazovima pred kojima stoji loptanje na ovoj planeti. 

Ono što je sinoć napravio Ajax je samo naplata onoga što se decenijama gradilo u amsterdamskim fudbalskim školama i akademijama. Na amsterdamskim livadama, dvorištima i školskim igralištima. Za mene je prapočetak Lige prvaka bilo finale tog takmičenja iz 1996. godine. Stadion Olimpico, Juventus protiv Ajaxa. Nedavno sam sebe ulovio u traganju za vlastitim sjećanjima na taj period života. Fudbal sam zavolio zbog Roberta Baggija (zbog njegovog nastupa na Mundijalu u SAD-u '94. godine). Prva utakmica Lige prvaka koju sam gledao je bila upravo to finale sa Olimpica, dvije godine nakon Mundijala. Prvi dres kojeg sam u životu kupio bio je dres Dennisa Bergkampa, pred početak Mundijala u Francuskoj 1998. godine. Toliko je samo poveznica sa Ajaxom. Pitate se kakve sada, dovraga, veze ima Baggio sa Ajaxom. Pa ne znam ni sam, ali magija u njegovim nogama kao da je bila posuđena iz neke od čarobnih lampi Rinusa Michelsa i Johana Cruyffa. 

Juventus – Ajax, na Olimpicu. Prapočetak svih početaka. Fabrizio Ravanelli protiv Jarija Litmanena. Marcelo Lippi protiv Louisa van Gaala. Cigareta protiv sveske i olovke. Peruzzi protiv Van der Sara. Romantika protiv romantike. Ljubav protiv ljubavi. Snaga uma protiv snage srca. Sudar dva fudbalska svijeta. Sudar dvije univerzalne filozofije. Fudbalski armagedon. I tako, 23 godine kasnije, sa osmijehom na licu se prisjetih tog finala, u kojem sam, ne znam ni zašto, navijao za Staru damu. Možda dječaku od 10 godina, kojeg je dvije godine ranije zaludio Talijan sa zlatnim repićem na vrelom vjetru Pasadene, tada nije bilo jasno šta je Ajax. Ili je možda tada bilo normalno da u tom nekom normalnom svijetu postoji klub koji se zove Ajax i koji igra takvu vrstu fudbala.



Danas, u nenormalnom svijetu, kada je mnogo toga izgubilo smisao, kada se fudbal prodaje po najjeftinoj pijačnoj cijeni i daje na veliko, Ajax je brušeni dijamant koji vrijedi više od bilo kakvog novca. I nema tih para iz Azije, Amerike ili Evrope koje mogu kupiti svu tu fudbalsku nevinost koju ima Ajax. I kada vidiš dječaka od 19 godina, Matthijsa de Ligta, kako skače preko dvojice Juventusovih stopera i zabija gol za polufinale, jasno ti je o kakvim dijamantima pričam. 

Jasno ti je da se ovaj fudbal ne može kupiti nikakvim jebenim parama. Jasno ti je da su to čiste reinkarnacije sve one fudbalske ljepote zbog koje smo svi kao mali, od jutra do mraka, derali koljena, odjeću, bušili lopte, razbijali prozore, upadali u belaje, jebavali komšiji majku jer nam je izbušio loptu i kasnije od svojih roditelja primali fasinke. Ali, jasno ti je opet, da uprkos fasinki od jučer, sutra te čekaju nova valjanja po blatu, novi golovi u rašlje, nove utakmice, nova takmičenja sa drugovima, nova kopiranja poteza i pokreta Roberta Piresa, Zinedinea Zidanea ili Dennisa Bergkampa. Džaba fasinka, to je jače od tebe. Od svakoga. Od svega.

I sve ti prođe kroz glavu u samo nekoliko sekundi, baš kao što Mika Hakkinen u Belgiji prođe pored Michaela Schumachera i Ricarda Zonte. Ali jedno nikada ne zaboravljaš - fudbal kojeg je Ajax igrao sinoć i kojeg igra ove godine je onaj fudbal sa kojim želiš oči sklopiti. Kao što legendarni Bill Shankly nekada davno reče:

„Neki ljudi vjeruju da je fudbal pitanje života i smrti. On je mnogo važniji od toga“.

Ajaxov fudbal od sinoć, fudbal kojeg je ova ekipa igrala protiv Reala i Bayerna ove sezone u Ligi prvaka, fudbal kojeg ova ekipa igra decenijama, je došao na naplatu. On će biti na tronu, pa makar arapski novci isprašili ovu dječačku ludoriju i maštu u polufinalu Lige šampiona. To je glavni razlog zbog kojeg smo se svi mi, dječaci u tijelu odraslih muškaraca, zaljubili u njega – u taj fudbal. Onaj magični. Onaj najljepši. Onaj ajaksovski. 

Novinar: Haris Ahbabović