U ćošku učionice samo jedan dječak sjedi na klupi i nepomično gleda prema podu. Pogled zaleđen negdje u daljini, udaljen od stvarnosti, pokošen ranim jutrom i mirisom koji dopire iz oronulih i ispisanih dječačkih školskih klupa. A onda novi kikot djece koja su svoje urlanje ovaj put usmjerila prema kraju učionice. Počelo je ispaljivanje metaka koji se dok ne pogode metu rasprsnu u zraku i unište svako nevino srce koje im se nađe na putu. 

"To je Frankenstein. Frankenstein. Ti si Frankenstein, ti si čudovište!"

Dječak je blago podigao glavu, pogledao djecu i ne pokušavajući da shvati njihov zlobni kikot, a onda je samo oborio glavu i nastavio svoju plejadu nasumučnih pogleda prema podu. U ušima mu je odzvanjalo "Ti si Frankenstein, ti si čudovište". Ustao je i otišao u toalet. Nije plakao, kaže da zaista nikada u životu nije plakao zbog toga, ali je patio. Patio je kao nijedno dijete u Boulogneu. Patio je jer je bio odbačen od školskih vršnjaka i jer je bio drugačiji. 

Par godina kasnije će se pokazati da je zaista bio drugačiji od ostalih. Par godina kasnije će svojim umijećem na fudbalskih travnjacima poništiti onaj prokleti naziv koji je dobio jednog dana u sumornoj učionici, negdje u zabitima u Boulogneu. Par godina kasnije će dobiti nadimak "Naučnik na terenu". Naučnik je prije par dana rekao "Zbogom" navijačima minhenskog Bayerna i napokon odložio svoju masku koju je uvijek čuvao u ormariću, za one zlobnike, za one koji ne razumiju, za one glupe, a nikada je nije stavio na lice. Jer, fudbal ne igraš da bi se nekome dopao tvoj izgled. Fudbal igraš jer si vješt, dobar, najbolji, jer si naučnik. Fudbal igraš jer si veliki Franck Bilal Ribery.

"Tražio me je Real Madrid, ali nisam želio da idem u Španiju. Jednostavno, nisam bio lijep da igram za Real Madrid", svojevremeno je izjavio Ribery.

Karijera i životna priča Francka Riberyja je počela mnogo prije onog prelijepog Mundijala iz 2006. godine kada je nepoznati omaleni veznjak, sa čudnim ožiljcima na licu, zaigrao u plavom francuskom dresu, a onda Špancima u osmini finala zabio gol. Njegova reprezentacija će kasnije stići do samoga finala, a Ribery je porez Zidanea i Henryja bio najbolji igrač Trikolora na tom Mundijalu. 



Ožiljak na licu zbog kojeg je trpio brojne uvrede vršnjaka, koje sam spomenuo na početku ove priče, Franck je zadobio kada je stradao u saobraćajnoj nesreći kada je imao dvije godine. Staklo mu je doslovno eksplodiralo na licu, a nakon nesreće je ostao bez oca koji je smrtno stradao. Već sa šest godina je bilo jasno da posjeduje ogroman potencijal da bude sjajan fudbaler, ali je imao prepreku u tome što su ljudi i dalje gledali u njegovo lice, a ne u njegove magične noge koje su činile čuda sa loptom. Prije nekoliko dana Formula 1 je ostala bez velikog šampiona Nikija Laude koji je također imao određenih poteškoća sa iskompleksiranim ljudima kojima je bitnije i značanije bilo ono kako Niki izgleda, a ne šta radi na stazi. I Franck je imao slične probleme.

"Sebi sam rekao: 'Izgledat ćeš ovako do kraja života, šta ćeš onda uraditi?' Ništa! Tako je kako je. Imam kačket na glavi, jer je to zaštita od glupih ljudi koji me gledaju glupo. Kada mi dođu ljudi i osjetim da me čudno gledaju zbog mog izgleda, kažem im: 'Gledaj me u oči dok pričaš sa mnom, dovraga'. Uostalom, ja imam razlog da izgledam ružno, neki drugi ljudi to nemaju. Oni su svakako ružni", rekao je Niki Lauda u jednom intervjuu prije nekoliko godina.

A šta li danas u svojim glavama misle oni ljudi koji su Riberyja, dok je ovaj kao 16-godišnjak stigao na probu u Lille, označili kao "hendikepiranog dječaka"? Hendikepirani Frankenstein. Šta će nam, dovraga, hendikepirani mršavi dječak koji liči na Frankensteina? Ništa! Sve to je dalo ogromnu motivaciju Francku da pokuša još jače, unatoč svim preprekama koje su mu se nalazile na putu. Nagrada je stigla nekoliko godina kasnije, ali je početak bio užasan. 

Neposredno nakon propalog potpisa za Lille, Ribery se vraća u svoje rodno mjesto gdje počinje da radi kao građevinski radnik jer njegova porodica uopće nije imala novca kako bi Francku priuštila neku ozbiljniju nogometnu školu. I sam Franck je jednom prilikom rekao kako do prvog profesionalnog ugovora kojeg je potpisao nikada nigdje ozbiljnije nije putovao, jer njegova porodica jednostavno nije imala novca za takav luksuz.

Ribery je umjesto supermodela, kako to obično rade brojni današnji fudbaleri, oženio običnu djevojku, Wahibu, i to dok je bio tinejdžer. Upravo zbog svoje Wahibe, Franck Ribery je prešao na islam.

"Upoznao sam je sa 16 godina, živjeli smo u istoj ulici. Zaljubio sam se na prvi pogled u Wahibu. Znam sam odmah da je to žena moga života", rekao je Franck.

Wahiba je inače alžirskog porijekla. Franck je upravo zbog nje prešao na islam i uzeo muslimansko ime Bilal Yusuf Mohammed. Novinarima je rekao da ga je islam ojačao i kao čovjeka, ali i kao fudbalera. Wahiba Ribery je poprilično povučena djevojka. Francku je rodila četvero djece koja nose imena Seif el Islam, Mohammed, Hizya i Shakinez Ribery.

Iako je imao priliku da u nekoliko navrata ukloni ožiljke sa lica, posebno kada je počeo da zarađuje ozbiljan novac od fudbala, Ribery nikada to nije želio da učini.

"Meni je ova saobraćajna nesreća itekako pomogla u životu. Motivirala me je još dok sam bio dijete. Bog mi je dao da bude drugačiji od drugih. Ovi ožiljci su dio mene i ljudi jednostavno moraju da prihvate to kako izgledam. To sam ja i to je dio mene", rekao je Ribery o svojoj nesreći iz 1985. godine kada je imao samo dvije godine.



Ponedjeljak. Siv i tmuran. Dosadni jesenji oblaci su se ponovo spustili na krovove Boulognea. Zaglušujuća buka u učionici dok učiteljica pokušava da smiri djecu koja urlaju na sav glas. Svi su na nogama.

Svi ožiljci, sve strahote nesreće iz 1985. godine, sve rečenice čelnika Lillea da ne žele hendikepirano dijete, sve one cigle koje je morao nositi kao građevinski radnik, sva ismijavanja i odbijanja stali su u posljednjih nekoliko minuta oproštaja pred navijačima Bayerna.

Franck nikada nije plakao jer su ga djeca nazivala Frankensteinom. Ali, tog posljednjeg dana u svom najdražen dresu kojeg je nosio još od 2007. godine, Franck je plakao. Plakao je za sve one uvrede koje je doživljavao kao dijete, plakao je za svako poređenje sa Frankensteinom, plakao je za one glupave ljude iz Lillea koji su ga proglasili retardiranim, plakao je zbog francuske javnosti koja ga je često kritikovala, plakao je zbog svog oca, plakao je zbog tegobnih građevinskih radova. Naučnik je plakao.

"Teško je da vam bilo šta danas kažem. Hvala vam na svemu. Vrijeme koje smo proveli zajedno je bilo nevjerovatno. Bili smo 12 godina zajedno i to je nevjerovatno. Hvala vam ljudi. Porodica Ribery će vas uvijek voljeti", rekao je na oproštaju od navijača Bayerna Franck Ribery.

I onaj gol u posljednjem kolu protiv Frankfurta. I ona magija u posljednoj utakmici u dresu Bavaraca. I suze Ulija Hoenessa na tribinama koji je shvatio da je izgubio najveći dragulj kojeg je Bayern imao u proteklih 10-ak godina. I ona strast kada trči prema saigračima nakon gola protiv Eintrachta. I ona ljubav prema fudbalu. I ona genijalna lakoća sa kojom se igrao lopte. Sve je to stalo u par posljednjih minhenskih minuta jednog sunčanog popodneva kada je Naučnik odlučio da kaže "Zbogom".

Fudbal je jednostavan kada ga igraju majstori. Fudbal je čarolija kada se njime bave čarobnjaci. Fudbal je nauka kada ga proučavaju najbolji naučnici. 

Jeste, ja sam Frankenstein i upravo sam ovu igru učinio još ljepšom, magičnijom, lepršavijom. Upravo sam od fudbala napravio nauku koju vi ne razumijete. Ja sam Franck Ribery. Au revoir, Professeur. Au revoir, Frankenstein. Au revoir, Franck!

Novinar: Haris Ahbabović