Uostalom, ne znam ni zbog čega sam taj poster zalijepio na zid, kada je to bio lik kojeg nisam mogao smisliti. Ne zbog toga što je bio to što je bio, nego zbog toga što je bio najveći rival Michaelu Schumacheru i čovjek kojeg Schumacher nikako nije mogao pobijediti, barem u to vrijeme, 1998. i 1999. godine.

Formula 1 je nevjerovatan sport. James Hunt je to svojevremeno najbolje opisao, tačnije, čovjek koji je u svom kratkom životu imao na stotine djevojaka opisao je zbog čega se sve te djevojke "lože" upravo na vozače Formule 1.

"Znaju da je to samo glupavi sport u kojem uvijek možeš poginuti. Znaju da se bavimo opasnim poslom i da smo izvan staze vrlo neozbiljni. A svejedno žele da budu s tobom. Zašto? Zato što smo mi ljudi koji smo najbliži smrti", rekao je nekadašnji F1 šampion James Hunt.

Slijedi priča o najvećem finskom vozaču ikada, hladnokrvnom Letećem Fincu, jedinom čovjeku koji je u prime timeu mogao da pobijedi Michaela Schumachera (ako ne računamo kasnije Fernanda Alonsa), čovjeka koji se nikada nije ljutio, čovjeka koji nikada nije pravio skandale i udese na stazi. Ovo je priča o jednom od najvećih ikada kojeg je Formula 1 vidjela. Veliki Mika Hakkinen.

"Kada sam stigao u F1, Formula 1 je bila toliko brza da jednostavno nisi imao pravo ni na jednu malu grešku. Čim napraviš tu jednu malu grešku, pomisliš to je to, tvoj život se završava i onda ti se odmotavaju sve one trake i slike pred očima", kaže Mika Hakkinen.

Rivalstvo Michaela Schumachera i Mike Hakkinena je, vjerovatno, jedno od tri najveća rivalstva u historiji Formule 1, ako računamo na rivalstva koja su imali Niki Lauda i James Hunt, te rivalstvo koje su imali Alain Prost i Ayrton Senna. Kada se Schumacher vratio pred kraj sezone 1999. godine, nakon teškog udesa u Velikoj Britaniji, bilo je jasno da Michael nema šanse da bude šampion, ali je njegov klupski kolega Eddie Irvine imao priliku da završio kao prvi ispred Hakkinena. Posljednja utrka u sezoni, japanska Suzuka, odlučila je ko će biti šampion F1 za 1999. godinu. Dvadesetak godina kasnije, Hakkinena su upitali da li je Michael želio da njegov klupski kolega iz Ferrarija bude šampion, a Finac je odgovorio:

"Mislim da Michael nije želio da Eddie bude prvak. Michael je uvijek želio da bude prva opcija u Ferrariju. Ali, potpuno ga razumijem. Vjerovatno bih i ja isto mislio", rekao je Hakkinen.

I jedan i drugi vozač su više puta izjavili da su jedan za drugog bili najveći rivali. Hakkinen je rekao kako je Michael uvijek bio "nabrijan na njega" i da mu je bio najveći rival, dok je Michael također izjavio kako je Mika bio jedini čovjek na stazi kojeg se bojao. 



"Mislim da sam bio brži na stazi od Michaela, ali je Michael imao neke druge prednosti. Bili smo, ipak, potpuno drugačiji vozači. Jedan dan bih pobijedio ja, a drugi dan bi pobijedio on. Probali smo biti drugari mimo staze, ali jednostavno nije uspjelo. Na stazi smo bili najveći rivali, pored staze jednostavno to nije bilo to. Pokušali smo par puta da izađemo zajedno, ali se neke stvari nisu uklapale", rekao je Mika.

Mika se, kada je upitan za neke ne baš lijepe poteze Schumachera, to prokomentarisao na sljedeći način:

"Kada napasti Michaela na stazi? Onda kada vidiš da nema samopouzdanja. Ali, kad si sporiji na stazi, kao kada je on nekada bio, ne blokiraš ljude, ne radiš to, to nije iz udžbenika. Nisam bio iznenađen zbog onoga što je uradio Damonu Hillu i Jacquesu Villeneuveu. Razumijem ga, ali ja to nikada ne bih uradio. Jednostavno, ne zabijaš se u ljude. To je opasno", poručio je Finac.

Još jedan veliki finski vozač i nekadašnji šampion u F1, Keke Rosberg, odigrao je ključnu ulogu u karijeri Mike Hakkinena. Mika je više puta isticao kako ne bi uspio bez Kekea, te kako mu je on mnogo pomogao u njegovoj karijeri, ali također da su bili potpuno dvije različite ličnosti. Za one koji ne znaju, Keke Rosberg je otac Nice Rosberga, nekadašnjeg njemačkog vozača u F1 i šampiona svijeta iz 2016. godine.

I onda čuveni Spa iz 2000. godine. Preticanje koje je obilježilo cijelu historiju Formule 1. Michael, Mika i Zonta. Vrijeme je stalo. Danas, 20-ak godina kasnije, kada pogledate snimak sa Mikinog bolida, pomislite da je neko ubrzao snimak, ali onda shvatite da je to baš ona brzina kojom su se vozila ova dva luđaka. Mika je bio brži, Michael je blokirao, ali se ukazao Zonta koji je bio dio najljepšeg i najčuvenijeg preticanja u historiji Formule 1. Ja barem u posljednjih 25 godina nisam vidio ljepše preticanje u F1. 



Duhovi čuvene staze u Belgiji i danas lebde nad svetim trkalištima širom Planete i govore nekim klincima kako su se vozili odrasli u vrijeme kada nije bilo ograničenja, DRS-a, hibrida te ostalih kojekakvih novina koje su poslije stigle u F1. Leteći Finac sa krilima većim od života, sa mud*** koja nisu mogla da stanu u bolid. Hrabrost koja se mjeri sa ludilom, ludilo koje se mjeri sa životom, život koji se mjeri sa približavanjem smrti, svakodnevno, iznova i iznova.

"Znao sam da će se Schumacher braniti i da će me blokirati, iako sam bio brži od njega. Ideš 300 km/h i onda ti se neko samo ubaci ispred tebe, zamisli samo kako je u tom trenutku. Uredu, jednom može biti slučaju, ali kad ti se ubaci triput, onda to nije slučajno. Ako dođe do udesa, gotovo je - to je to. Iako, mislim da bih ga pretekao i da nije bilo Zonte. Kada sam mu nakon utrke rekao da nije uredu to što je radio i da smo obojica mogli poginuti, Michael se samo nasmijao i rekao mi: 'Mika, ovo je trkanje!'", rekao je Hakkinen o toj čuvenoj utrci u Belgiji.

Svi u F1, ili većina vozača, su imali neke svoje uzore, neke starije vozače čije su pokrete kopirali, ali Mika nikada nije imao uzore niti je želio da bude kao neko drugi. Želio je da bude jedinstven i poseban, a upravo je to i bio - Leteći Finac.

Adelaide 1995. godine i ona stravična nesreća koju je imao, i to svega godinu dana nakon dvostruke pogibije vozača na Imoli, je udes koji ga je umalo koštao života. 

"Sjediš u bolidu i ne možeš ništa. Ne možeš da se pomjeriš, da vičeš, ništa. Nisam mogao da pomjerim ruke i noge. Pomislio sam 'To je to, gotovo je'. A onda ugledaš ljude kako trče prema tebi. Rekao sam sam sebi: 'Uredu je, Mika, opusti se sad, ne možeš više ništa da uradiš'. Kada sam se probudio u bolnici, sve je izgledalo tamno i sivo. To je bio pravi horor. Takve stvari više nikada ne možeš zaboraviti, jednostavno živiš s njima", kaže Mika.



Rivalstvo koje je Mika imao sa Michaelom i danas se prepričava svima onima koji su možda propustili najbolju eru F1 ili su bili djeca da bi shvatili značenje iste. 

"Michael Schumacher je osvojio toliko toga. Ali, kada sam se trkao protiv njega, uvijek sam bio sretan da ga vidim u svom retrovizoru".

Formula 1 je prije 19 godina ostala bez jednog od najvećih. Otišao je gospodin koji je pored staze ličio na uglađenog osnovnoškolca koji redovno nosi užinu u školu koju mu je majka spremila. Bez ijedne loše riječi upućene svojim rivalima, kolegama, novinarima. Pa čak i onda kada mu je eksplodirao motor Mercedesa u posljednjem krugu utrke za VN Španije, Mika je, sasvim opušteno, napustio bolid, mahnuo publici i ponašao se kao da se ništa specijalno nije dogodilo. Nije bilo bacanja volana, proklinjanja rivala ili krivljenja bilo koga.

Jer, da bi uspio u Formuli 1, kao što to reče Guenther Steiner, moraš da budeš đubre, ali Mika to nikada nije bio. Leteći Finac je bio oličenje svega najboljeg što se moglo naći u čovjeku, a na stazi je bio isti taj čovjek u kojem se nalazila opaka zvijer koje su se svi bojali, pa čak i veliki Michael Schumacher. Zvijer koju je na stazi i pored staze kontrolisalo Mikino neiskvareno i hladno finsko srce.

Leteći Finac i dalje leti svojom stazom, prepričavajući onim mlađim kako izgleda čovjek, od krvi i mesa, kojeg niko ne može pobijediti i potući na stazi. Leteći Finac i jurnjava u paklenom bolidu McLaren Mercedesa i vječita brzina. Mika Hakinen i vječiti gas. Samo gas, jer Mika ne zna drugačije. A teško da to može iko bolje od njega. Gas i brzina su dobro jutro svih Mikinih snova. The Flying Fin!

"Znaš kakvim se poslom baviš i znaš kakav rizik preuzimaš. A kada rizik preuzmeš, svakakva sranja se događaju".

Novinar: Haris Ahbabović