Nakon sjajnog rezultata u zemlji Galskih pijetlova i remija protiv aktuelnih prvaka svijeta, Francuza, stigao je slabašni Kazahstan kojeg sinoć u Zenici, ipak, nismo uspjeli pobijediti, pa smo od veoma lijepe situacije da se popnemo na drugo mjesto u grupi, koje garantuje baraž, sada došli u situaciju da se vadimo u mnogo težim okolnostima, u dalekom Kazahstanu, te na gostovanju kod Ukrajine. Naravno, ne treba zaboraviti činjenicu da u BiH još uvijek trebaju doći Ukrajinci ili Finci, ali kada je naša selekcija u pitanju, čija je posljednja pobjeda u kvalifikacijama za neko takmičenje starija od Mogulskog carstva, onda ništa ne treba da čudi i iznenađuje.

Posebno u situaciji kada reprezentaciju BiH u fudbalu prati nikada manje ljudi otkad naša reprezentacija postoji. Razloga je mnogo, ali glavni leže u činjenici da nam krovnu kuću fudbala vode ljudi koji baš i nemaju veze sa fudbalom, a ako i imaju, onda su njihove namjere sumnjivije od penala u 93. minuti koji se svira u Seriji C.

Vico, Miske, Petev, Pilav...

Vico Zeljković, poznat kao prvi čovjek banjalučkog Borca, a još poznatiji kao neko kome je Milorad Dodik dajdža, sada je na čelu NSBiH, a otkad je on na čelu ove organizacije, reprezentacija BiH nikada nije bilo lošija, nezanimljivija, neisplatljivija, nepopularnija, neposjećenija... Jedan od onih koji su, nažalost, itekako umiješani u cijelu priču oko nove garniture ljudi u NSBiH je i legendarni veznjak bh. nacionalnog tima, Zvjezdan Misimović, kojeg navijači bh. reprezentacije ovih dana dobro "peru na ruke" po društvenim mrežama, a mnogi mu nisu zaboravili ni onu misterioznu povredu pred revanš sa Portugalcima u baražu za SP 2010. godine, kao ni sukob sa Duškom Bajevićem. Mali kotač u cijeloj priči je još uvijek od javnosti neprihvaćeni selektor, Bugarin Ivaylo Petev, koji je, istina, najmanje kriv/bitan u cijeloj ovoj priči i kojeg ovdašnja javnost i navijači tretiraju samo kao poslušnika aktuelnog saziva u NSBiH.

Hrpa je tu još vrlo bitnih ljudi u NSBiH koji se mnogo toga pitaju, a čije su kompetencije i znanje upitni. Jedan od njih je i često pominjani Elmir Pilav, koji je napravio transfer, pa je nakon odlaska Dine Begića sada vrlo bitna karika i u rosteru kojeg vodi Vico Zeljković. Uglavnom, to su osobe na koje navijači i javnost najviše upiru prstima. To su, ujedno, i najveći razlozi ovakvog tonjenja bh. reprezentacije. Ali, neće oni to nikada sami priznati. Oni su sami sebi najbolji.

Džeko, ne halalimo ti hamburger!

Jedan od razloga prosječnih rezultata BiH i sivila u kojeg se naš nacionalni tim uklopio je činjenica da smo, doista, postali prosječna selekcija, sa siromašnim rosterom i ne tako velikim imenima kao što smo ih imali ne tako davno. Smjena generacija, čudna imena u nacionalnom timu, da bi se zadovoljile sve menadžersko-interesne skupine o kojima ovih dana pričaju Sergej Barbarez i Asmir Begović, loša forma bh. reprezentativaca i još mnogo toga daju rezultat kakav imamo danas. Naravno, hrpa je i onih nekadašnjih fudbalera koji se danas javno hvale kako su dobijali papiriće sa imenima igrača koji su morali igrati, ili koji kažu da je i prije bilo menadžerskih poklapalica. Pa, zašto, dovraga, ne rekoste to tada, kada se desilo?

Iako, ima tu i do navijača koji, naprimjer, Edinu Džeki ne mogu da halale jer mu je hamburger u restoranu u Dubrovniku 50 KM, pa se čeka svaka najmanja greška našeg najboljeg igrača u historiji zemlje da se okarakteriše kao neko kome je davno bilo vrijeme da okači kopačke o klin. Naravno, ne utječe to na igru našeg nacionalnog tima (kao što neki misle da zbog Bahe gubimo utakmice), ali naporosto je nemoguće da se ne spomene takva indijanština. 

Koliko je takva "pukovnik/pokojnik" publika u zabludi dokaz je utakmica iz Francuske gdje se jasno vidjelo da je Džeko i dalje, iako ima 35 godina na leđima, naš najbolji i najbitniji igrač u reprezentaciji. Zamislite sada, takav Džeko je od brojnih navijača sinoć okarakterisan kao krivac za remi protiv Kazahstana. Uostalom, kao neko ko je zabio 60 golova u dresu reprezentacije i ko se zove Edin Džeko ima pravo da 10 uzastopnih utakmica presjedi na centru, bez da se i pomjeri.

Odmor, kolači i rodbina

Brojnim fudbalerima, koji se pozivaju u selekciju BiH, nacionalni tim je postao ono što je Senad Lulić to davno najbolje opisao - mjesto za druženje, rodbinu i kolače. Nekako je i javnost digla ruke od ove reprezentacije, bolje reći od garniture koja nam upravlja fudbalom u BiH, kao da više niko ne vjeruje da ovaj nacionalni tim, sa ovim headmasterima sa početka teksta, ne može dalje od prosjeka, a prosjek je najgori. Niti te boli, niti te nervira, jednostavno ti bude svejedno, a tako se danas osjećaju na stotine navijača BiH, koji su bili na više utakmica fudbalske reprezentacije BiH nego što su ih neki ljudi iz NSBiH pogledali preko TV-a.

I da se razumijemo, svi mi volimo svoju zemlju i sve bi dali za nju, barem se nadam da tako svi razmišljaju, ali ljubav prema istoj se pokazuje ako joj kažeš istinu u oči, pa makar ona i gorka bila.

Nego, zna li se šta, smije li se ili se ne smije unijeti zastava Bosne i Hercegovine na tribine stadiona na kojem igra reprezentacija Bosne i Hercegovine? Pitajte Pilava, Vicu, Misketa i ostale šefove u NSBiH, pa nam javite!

Novinar: Haris Ahbabović