Vjerovatno ste već čuli za okrivljavanje žrtve. To je kada neko osuđuje tj. krivi žrtvu nesreće, nasilja ili zločina za to što joj je dogodilo. Prebacivanje odgovornosti za učinjeno nasilje na žrtvu.

Šta je krivica žrtve?

Razlozi za takav socijalni stereotip (a postoji čak i u profesionalno okruženju psihologa, službenika za sprovođenje zakona) mogu biti:

1. Ljudi koji osuđuju druge vjeruju u pravedan svijet, gdje svako dobija ono što zaslužuje. Ovo je primjer kognitivne pristrasnosti (pogrešno tumačenje). Ako se čovjeku nešto dogodi, onda je sama osoba to isprovicirala ili zaslužila. “Ništa se jednostavno ne dešava” ili “Sama si kriva, sama si tražila đavola…”.

2. Niko ne želi da se stavi u kožu žrtve. Niko ne želi da se poistovjeti sa žrtvom. Niko ne želi da zamišlja kako je žrtvi. Ali većina ljudi će rado da se stavi u ulogu silovatelja ili zlostavljača. Ljudi uvijek žele da se pridruže jakima, a ne slabima. To je zakon primitivnog čopora.

Ova opasna navika da stanete na stranu jačeg, a ne njegovog lika – potiče još iz djetinjstva. Kod većine ljudi se javlja automatski. To je naša djetinja projekcija. Projektuje se najčešće ili na oca ili na majku. To su ti likovi koji su na neki način potiskivali, činili da se osjećamo loše tokom odrastanja. Zbog toga, njihovo ponašanje sami presilikavamo na sebe pa sebe krivimo za sve loše što nam se desilo, prenosi CDM. 

Neophodno je pratiti ovaj trenutak i bukvalno gajiti zdrav stav o sebi, saosjećanje sa sobom, želju da se brinemo o sebi i zaštitimo sebe (bez obzira na cijenu).



(Lejla Trle)