Kada su debitovale krajem tridesetih godina prošlog vijeka pružale su veliku prednost mornarici do te mjere da Njemačka gotovo i nije investirala u izgradnju ratnih brodova. Njihov glavni cilj je bio potapanje američkih brodova koji su prevozili vojnu opremu, hranu i lijekove za pomoć Velikoj Britaniji, sa idejom da natjeraju protivnika na kapitulaciju. Moraće proći dugo godina prije nego što će saveznici razviti dovoljno moderne radare i osmisliti taktiku kako da ih potope, a od preko 1.500 njemačkih podmornica proizvedenih tokom Drugog svetskog rata, potpisivanje njemačke kapitulacije 7. maja 1945. godine je dočekalo samo 156. podmornica u Lisahaliju.

U poslijeratnom periodu odgovornost nad njima je preuzela britanska kraljevska mornarica pošto joj je, kao dio ratnog plijena, dopao dio sjeverne Njemačke koji je izlazio na more. Britanci su planove o uništavanju podmornica donijeli još 1944. godine kada je rat uveliko trajao, a svima je naređeno da isporuče podmornice u grad Lisahali u Sjevernoj Irskoj kao i u vojnu luku Loh Rajan u Škotskoj.

Na ove dvije lokacije je isporučeno 138 podmornica, a ostatak je ostao u lukama Kanade, Amerike, Argentine kao i drugih evropskih država. U želji da unište svaku vezu s nacistima, Britanci su odlučili da sve podmornice moraju biti uništene ili potopljene do te mjere da nikada više ne vide akciju. Ovome su se suprostavili političari iz Amerike i Sovjetskog Saveza, pa je odluka pala da se sačuva 30 primjeraka koji će biti podijeljeni na tri strane uz konačnu odluku svake strane šta će uraditi sa njima.

Kako je većina njih i dalje bila u rukama Britanaca, oni su se vratili svojoj originalnoj ideji da ih ne žele sačuvati. Pod nazivom "Operation Deadlight", odluka je pala da se na tri lokacije oko 160 kilometara sjeverozapadno od Sjeverne Irske većina podmornica potopi postavljanjem eksploziva, a ostale tako što će poslužiti kao meta ratnim brodovima i avionima. Ova lokacija je izabrana pošto se na njoj nalazi velika dubina pa se vjerovalo da su šanse male da će ikada biti pronađene. 
Međutim, jako veliki broj podmornica je bio u toliko lošem stanju da su potonule tokom transporta na željenu lokaciju, a loši vremenski uslovi su takođe igrali veliku ulogu. Bilo kako bilo, operacija je započeta u novembru 1945. godine i u narednih tri mjeseca čak 116 podmornica je završilo na dnu okeana. Slična sudbina je zadesila i većinu onih koje su preuzeli Amerikanci i Sovjeti, prenose Nezavisne. 

Jako mali broj nemačkih podmornica je uspio da preživi. U-505 se danas nalazi u muzeju u Čikagu (američka savezna država Ilinois) dok je U-995 jedno vrijeme bio u službi Norveške prije nego što je doniran tadašnjoj Zapadnoj Njemačkoj 1971. godine. Danas je takođe muzejski primjerak.

Britanski inženjer Dr. Ajnez Mekartni (Innes McCartney) je početkom 21. vijeka uspio da pronađe 14 podmornica. Među njima je izuzetno retki Type XXI, a riječ je o prvim dizel-električnim podmornicama koje su dizajnirane da provedu duže vremena ispod vode (raniji modeli su “ronili“ ispod vode samo u toku napada). Njemačka je proizvela 119 jedinica, ali su samo dvije učestvovale u ratu. Do današnjeg dana je preživio samo jedan model (U-2540) koji je bio u upotrebi tokom posljednjih mjeseci rata za izviđanje.

Među pronađenim podmornicama su takođe i relativno rijetki Type IX i Type VII. Mekartni je imao velike planove da ih podigne sa tla i od njih napravi muzejske primjerke, ali nije uspio da dobije potrebne finansije od investitora tako da je ideja pala u zaborav.

(Lejla Trle)