U razgovoru za N1 prisjetio se kako su te informacije došle do njega.

- To je bilo 1. aprila 1995. U Oslobođenju je na naslovnoj strani izašao tekst "Safari na Sarajevo", otprilike pola strane gore. Pročitao sam ga i u početku pomislio da to nije tačno, da je možda u pitanju obračun obavještajnih službi. Taj dan je bio miran, bilo je primirje. Sve je to trajalo do 5. aprila. Tada sam dobio zadatak da izvještavam sa treće godišnjice Vikićevih specijalaca na Skenderiji. Dok sam prelazio ulicu, vidim Talijana (Mustafa Hajrulahović) koji me čeka. Pitam ga kada će mi dati intervju, kaže da je sve vojna tajna. Pitao sam ga: "Šta si uradio sa ovim safarijem na Sarajevo?" Odgovara: "To smo već podigli na nivo italijanske vlade." Peti dan poslije tog teksta, on je već uspio da to organizuje, vjerovatno uz svoje veze u Italiji. Rekao je da je to monstruozno – ljudi iz Italije plaćaju četnicima da ubijaju Sarajlije. U prvom tekstu sam pročitao da više nije vijest ako se ubije civil, nego je vijest ako se ubije dijete. To im je bilo važno - prisjeća se Hodžić.

Svoje zabilješke kasnije je pretočio u knjigu "Alija Izetbegović, zvanično i nezvanično".

- To je cijelo Sarajevo znalo, ali se nije pridavala posebna pažnja. Bilo je 50 snajperskih baza oko grada. Ubijali su nas mnogi, ali smo nekako preživljavali. Uvijek je postojala dilema da li je to istina ili laž. Sada više vjerujem da je istina. U prvom tekstu iz Oslobođenja spomenut je čovjek kojem su na Palama Karadžićevi vojnici nudili pušku da puca, ali je on odbio - dodaje Hodžić.

U godinama koje su uslijedile, vijesti koje su dolazile u javnost bile su sve strašnije, a priče koje su nekada zvučale nevjerovatno, počele su djelovati istinito.

- Negdje ’95. naišao sam pored Holiday Inna, dio prema muzejima, sve je bilo razvaljeno. UNPROFOR-ov transporter je bio tu, a primirje je važno. Vidio sam 20 ljudi, fotoreportera, koji su čekali. Prolazeći pored njih, požurivali su me. Pucalo se, snajperisti su upravo ubili nekoga. Tada sam razmišljao da li je bilo saradnje između nekih novinara kako bi to snimili. Sada mi se čini da je to moguće - rekao je.

Hodžić se prisjetio i kako je preživljavao snajperske napade – strah je u početku bio jak, ali kasnije je postao dio svakodnevnice. Plaši se da čak i 30 godina poslije italijanski tužioci neće imati dovoljno pisanih dokaza da bi porodicama žrtava pružili barem djelić pravde.