Kada su u julu 1995. godine, žene, djeca i starci "zaštićene UN zone Srebrenica" počeli stizati na slobodnu teritoriju, donijeli su sa sobom svjedočenja o masovnim zločinima koje su počinile srpske snage, a koje ćemo godinama kasnije nazvati pravim imenom.

Ekipe Radiotelevizije BiH zabilježile su svjedočenja onih koji su se spasili iz pakla Srebrenice, ali kojima je još predstojao pakao čekanja muževa, očeva, sinova.. koji su put do slobode pokušali pronaći odlazeći na "put preko šume..."

Dokumentarni film traje nešto više od pola sata, a u njemu su prikazana potresna svjedočanstva preživjelih - žena, djece i staraca - koji su tek uspjeli pobjeći iz pakla Srebrenice.

Samo nekoliko dana nakon što su srpske snage zauzele enklavu koja je bila pod zaštitom UN-a i počele sa sistematskom kampanjom ubijanja i klanja Bošnjaka.

Na snimcima se vide majke koje plaču i bježe sa djecom u naručju, ne znajući šta ih je snašlo.
Jedna od žena opisuje i susret sa zločincem Ratkom Mladićem koji im je tada obećavao da nikome ništa neće faliti. 

- Nema nama više života nikad. Gotovo je. Naši ljudi su poklani. Nema više naše braće. Više nikoga nemamo. Sve su nam poklali - govore žene kroz suze.

U dokumentarnom filu čuju se jauci majki, žena, supruga...

- Bila sam očevidac kada je UNPROFOR prenosio snopove pšenice i pomagao četnicima da nas spale. U Potočarima je jedna fabrika, ima jedna jama gdje je bila kiselina, tu su smjestili narod koga su htjeli, a UNPROFOR je prenosio snoplje i pomagao da nas spale. To je bilo zadnji dan našeg boravka u Potočarima. Pripadnici UNPROFOR-a su četnicima dali sve, puške i pancirke, samo su ostali u majicama i pantalonama. Mladić je stigao i djeci dijelio čokolade i hljebove. To je samo da se opere pred svjetskom javnosti, ali to se nikada neće moći oprati  - ispričala je jedna od žena koja se uspjela izvući iz pakla Srebrenice.