Toma Zdravković bio je poznat kao boem, pjesnik i veliki zavodnik, a mnogim ženama posvetio je svoje pjesme. Među njima su bile Ljiljana, Sanja, Danka, Branka, Nada, Aleksandra i mnoge druge. Ipak, jedna pjesma nosi posebno emotivnu težinu – Buket bijelih ruža, koju je napisao za Slavicu, djevojku koju je volio i koju je prerano izgubio.

Slavicu je upoznao u hotelu Bristol u Tuzli i maštao o tome da će se njome oženiti. Međutim, u njenom dnevniku je pronašao zapise o brojnim muškarcima, što ga je duboko povrijedilo.

“Mojoj prvoj probi prisustvovali su fudbaleri Dragan Šekularac i Zoran Miladinović. Podsjećali su mi se. Utučen i iskompleksiran, nisam primijetio da Slavica sjedi sa Zoranom. Shvatio sam da nešto nije u redu tek kad sam im prišao. Pred cijelim društvom rekla je da mora obići neke prijateljice. Šta sam mogao nego da se složim. Vratio sam se u pustu sobu hotela Balkan, a ona se pojavila tek poslije ponoći”,  ispričao je Zdravković.

Godine 1963., dok je nastupao na Crnogorskom primorju, dobio je telegram od ljekara koji je liječio Slavicu. Rekao mu je da je neizlječivo bolesna i da želi da ga vidi. Otišao je u Sarajevo, gdje ju je zatekao potpuno promijenjenu – smršala je trideset kilograma i bila neprepoznatljiva. Morao je otići zbog nastupa, a nekoliko dana kasnije stigla je vijest da je preminula.

“Umrla je u Sarajevu, sahranjena je u rodnom Travniku, a ja sam stigao na svježu humku, tek da položim buket bijelih ruža. Sedam-osam godina kasnije, baš u Travniku, prvi put sam javno pjevao pjesmu njoj posvećenu koja je bila ogledalo našeg života. Izveo sam je tada i nikad više. Plakao sam ja, plakala je cijela sala. To nije bio koncert, već opelo… A bila je plava sa kratkom kosom. Imala je i oči plave i pomalo tužne. Visoka, sa dugim nogama u plavim farmericama, izgledala je kao prava ‘baba roga’”, ispričao je Toma Zdravković.

Ova pjesma, izvedena samo jednom, ostala je trajni spomen na ljubav koja nikada nije imala svoj sretan kraj.