-Zanat sam naslijedio od oca, koji se za to zanimanje obučio još kao domsko dijete poslije Drugog svjetskog rata. I danas mi pomogne, kad to zatreba, iako ima 74 godine. Majka se usavršila za gornje dijelove obuće, za heriktera ovdje u Bugojnu. Radila je i u Tvornici obuće u Banjoj Luci - prisjeća se Abdulahović.

Kao demobilizirani borac, prije četiri godine podigao je kredit i otvorio radnju, u kojoj danas zarađuje za svoju porodicu. Sretan je, kaže, jer radi ono što najviše voli i što najbolje zna.

-Popravljam obuću i kožnu galanteriju, bez obzira na to da li se radi, primjerice, o suknji, tašni, kaišu...Želim raditi gotovu obuću, kao nekada. Sakupljam materijal i alat za to, kalupe i ostalo što treba - kaže Selim Abdulahović.

Ističe da se u poslu koristi starim mašinama i alatima, koje je danas teško nabaviti.

-Imam mašinu "ljevicu“, koja je proizvedena 17. aprila 1887., kao i dva mjeseca stariju "singericu“ koja je, također, u funkciji. Tu je i "glazerica“ s 24 operacije, te mehanička presa. Volio bih imati još jednu ravnu mašinu “cilindericu“, za proizvodnju kaiševa - kaže jedan od najpoznatijih obućara u Bugojnu.

Za razliku otprije 3-4 godine kada je najčešće popravljao "jeftinu kinesku obuću“, danas je situacija nešto drugačija.

-Kada nemaju novca za kupovinu nove obuće, ljudi će radije otići na pijacu i kupiti neku polovnu kožnu cipelu koju, onda, donesu ovdje. Traže, uglavnom, da se prešpricaju špicevi, suze ili prošire, ofarbaju i osvježe. Jer, kožna cipela je, ipak, kvalitetnija i dugotrajnija - dodaje.

Najviše mu dolaze starije osobe kojima smeta visina pete, ili ne mogu naći široku cipelu, koja odgovara njihovoj nozi. Za pomoć mu se obraćaju i oni mlađi, masovno s patikama, koje prethodno operu u mašini za veš, koja gornji dio obuće skupi, suzi i skori, zbog čega dolazi do pucanja.

Na pitanje da li se od obućarskog zanata može živjeti, odgovara: "Možete imati dobar ručak, priuštiti neki skroman izlazak, i živjeti pristojno, a to je meni dovoljno. Ali, da možete voziti "mercedes“ i svake godine ići na more ili na zimovanje, ne možete“.

Kada je u pitanju perspektiva razvoja tradicionalnih starih zanata ona je, tvrdi, različita od kantona do kantona.

Država je, smatra Abdulahović, zapostavila stara zanimanja i zanate, zbog čega većina njih izumire na području SBK-a.

-Svi gledaju samo da brzo dođu do zarade. U ovom poslu je to nemoguće, jer traži puno ulaganja. Morate imati dobre mašine, kvalitetan materijal, konce, igle, ljepilo, nitne, ringle, i druge potrebne stvari za rad - naglašava.

Priznaje, ipak, da se višegodišnji trud, upornost isplatio i u njegovom slučaju.

- Od ovog posla trenutno uzdržavam porodicu i troje djece, što mi je prije četiri godine, kada sam otvarao radnju, bilo nezamislivo, s obzirom na to da sam prvi mjesec zaradio tek nekoliko maraka - kaže Selim Abdulahović.

(FENA)