- Iskristalizirano je i utemeljeno nekoliko aksioma kroz povijest 20., pa i 21. stoljeća, a kad je riječ o odnosu politike i vojne sile. Prvo, 1974. godine, kada je na nivou UN-a ustanovljena Rezolucija o agresiji, pod tim pojmom se smatralo i danas se smatra, zapravo, upotreba vojne sile jedne ili više zemalja na teritoriji neke zemlje - pojasnio je Beridan.

Dodao je da agresija, kao jednostrani čin upotrebe vojne sile protiv neke države, proizvodi rat (dvostranu ili višestranu upotrebu vojne sile), a nakon (vojnog) otpora napadnute države.

Prema njegovim riječima, većina agresija prerasta u ratove, a najčešće ti ratovi poprime užasne odlike građanskog rata, koji proizvedu sile agresije radi lakšeg ostvarivanja svojih - i političkih i vojnih ciljeva.

- Bezbroj je primjera. Jugoslavija (i ne samo ona) u Drugom svjetskom ratu, Koreja, Vijetnam, Afganistan u više navrata, Irak, Libija, a napose BiH od 1992. do 1995. godine. Treće pravilo višega reda. Postojanje više vojnih (i paravojnih) organizacija s odvojenim komandama na teritoriju jedne države osnovni je uvjet i prijetnja građanskim ratom u njoj - kazao je Beridan.

Nakon Dejtonskog sporazuma, dodaje, uz postojanje dvije, odnosno tri vojske, mir je do formiranja OSBiH zavisio samo od dvije činjenice, i to balansa straha i prisustva značajnih međunarodnih vojnih snaga zaduženih za očuvanje mira.

Dodao je da želi upozoriti sve građane BiH jer njima prijeti građanski rat, čije bi se reperkusije proširile na region i šire.

Prema njegovom mišljenju, formiranje OSBiH je istovremeno značilo ukidanje dviju, odnosno triju iz rata proisteklih vojnih organizacija, čime je u velikoj mjeri relaksirano stanje mira i potpomognuto odsustvo straha od novih oružanih sukoba.

- Ako su agresija Srbije i Crne Gore, a potom i Hrvatske na BiH proizvele rat i užas građanskog rata od 1992. do 1995. godine, najnoviji zahtjevi za formiranje vojske RS nisu ništa drugo nego prijetnje građanskim ratom, u koji bi se, po prirodi stvari, umiješale Srbija i Hrvatska.

(Ajdin Balićevac)