21.5.2022. 13:25
0
Vladika Grigorije: Počeo sam se liječiti od nacionalizma nakon posjete četničkom štabu policijskog doušnika Vojislava Šešelja
Vladika Grigorije, episkop diseldorfski i njemački, jedan od najkontroverznijih, ujedno i najpopularnijih svećenika Srpske pravoslavne crkve ovih dana u Beogradu objavljuje knjigu svojih sjećanja, bilješki, kritičkih komentara o ljudima, događajima sa kojima se sretao u posljednje tri-četiri decenije.

Dijelove ove intrigantne knjige objavio je magazin „Nedeljnik“ u svom posljednjem broju.

Vladika Grigorije (Đurić) rođen je prije 55 godina u selu Planinice u općini Vareš u Bosni i Hercegovini. U rodnom selu na početku rata ostala je živjeti njegova najbliža rodbina, rođaci, komšije i u knjizi opisuje kako je tih mjeseci obilazio brojne institucije u Beogradu, Generalštab Vojske Jugoslavije, komande paravojnih jedinica moleći za pomoć žiteljima njegovog sela koje se nalazilo u većinsko, hrvatsko-bošnjačkom okruženju.

Vladika piše da ga je u Generalštabu VJ primio izvjesni general-major, ali da je taj susret prošao hladno, protokolarno i bez konkretnih obećanja. Navodi i kako ga je neko od njegovih prijatelja svećenika upućivao na Željka Ražnatovića Arkana, ali da je on sa indignacijom odbio tu „uslugu“.

Vladikino svjedočenje plastično portretira duhovne i političke prilike u Beogradu na početku rata u BiH, u kojem Srbija, navodno, nije sudjelovala, ali je sve u susjednoj državi bilo u znaku tog rata, tu su se donosile ključne odluke, iz Srbije se kretalo u vojničke pohode u BiH.

Nakon razočarenja kojeg je doživio u Generalštabu, Vladika Grigorije odlazi u beogradski štab Srpske radikalne stranke u kojem su smješteni pripadnici paravojnih formacija pod komandom Vojislava Šešelja.

Nikoga iz prostorije nisam zapamtio osim njega

- Uđosmo u prilično veliku prostoriju, u jedan od onih prostranih salona kakvi su još postojali u otmjenim zgradama u centru grada. Nasred prostorije dugačak sto za kojim su sjedili ljudi u različitim uniformama. Čovjek izmučenog lica, neobrijan, na čelu stola. Kada je ustao, shvatio sam da je ranjen, desnu nogu je vukao za sobom. Bilo je jasno da je on tu glavni. 

Nikoga iz prostorije nisam zapamtio osim njega i još jednog koji je sjedio na podu, zamišljen, ili drogiran. Pažnju mi nije privukao njegov rastrojen izraz lica već to što je na podu nadohvat njegove desne ruke, ležala mačeta. Glavni mi reče da kažem zašto sam došao. Iznio sam mu svoje, kao i onom mladom general-majoru. Ukratko, ljudi u nevolji i mole me da prenesem kome god mogu kako im treba pomoć da se zaštite.

Na zidu je visila slika i nekakva zastava. Na slici čovjek, sinonim svega nevojničkog. Ćosavi i mlohavi vojvoda. Kroz glavu su mi prošle slike vojvoda i junaka, onakvih kakve sam zamišljao dok sam čitao junačke pjesme. Kako je moguće da jedan pravi borac kakav je besumnje bio onaj ranjene noge povjeruje takvom hohštapleru? Jedino što sam pouzdano znao, u šta sam se nekoliko godina ranije na vlastitoj koži uvjerio, bilo je to da je ovaj novopečeni vojvoda saradnik Službe, najobičniji doušnik.

Vojvoda doušnik je osamdesetih godina okupljao ljude i držao govore protiv Tita i partije. Odmah nakon takvog skupa, prisutni pripadnici Službe u civilu pohapsili bi sve koji nisu bili njihovi. Među tim naivnim ljudima jednom sam se, u zgradi Patrijaršije, našao i ja. Tog decembra 1987. sam hapšen i saslušavan sam, zajedno sa nekoliko svojih prijatelja

Sve neugodnije i neizdrživije među tim poremećenim ljudima
I evo mene sada u prostoriji sa njegovom slikom, među ovakvim ljudima, bio sam ljut na sebe. Zavodi ih za Goleš planinu, i pravo u ludnicu, jedan doušnik. Šešeljevi su "ratnici", zapravo razbojnici, dobacivali: "Gdje je to? Ima li tamo para? To je negdje Bogu iza nogu".

Nisam se osvrtao na njih, trudio sam se da onom "glavnom" koji me je slušao, iznesem što više bitnih podataka, da se nekako dovučem do kraja priče kada sam se već našao u ovom paklu.

Ali, bilo mi je sve neugodnije i neizdrživije među tim poremećenim ljudima. Zamišljao sam kakve li su tek zvijeri bili tamo na ratištima.

Na moje iznenađenje ranjeni vođa kaza mi da zna gdje je ta moja Planinica, kao i da zna ko sam ja.

- Znam te ja-veli-otkad smo ono išli na utakmice - pa dodade da je iz Ilijaša.

Tada sam i ja shvatio ko je zapravo on. Za njega se već čulo.

- "Slušaj"- reče - "nema im tamo pomoći, opkoljeni su. Šta bi uradio kada bi neko od mojih bio ranjen, kako bih ga prebacio na slobodnu teritoriju?"

Zaustih da kažem da imamo i malu ambulantu i medicinsku sestru, ali sam shvatio da to i nije neki argument", piše.

- Zapravo, nisam ni želio da ga uvjeravam. Već sam započeo povlačenje iz te paklene prostorije, pa ako je moguće, neka bude bez žrtava, pomislih. Ovi bi samo donijeli još veće nesreće u moj kraj, kao da ih već dovoljno nema.

Ljubaznim zahvaljivanjem počeo sam praviti odstupnicu; no, neki su od njih, ko zna pod uticajem čega, zbog moje uljudnosti postajali sve agresivniji, kao hijene kada osjete slabost i krv.

Vladika Grigorije tu epizodu u knjizi zaključuje sljedećim riječima: 

- Mislim da sam upravo tada, u toj ledenoj prostoriji ispunjenoj zadahom smrti, počeo da se liječim od nacionalizma koji je uveliko harao zemljom koja se raspadala. Bilo je to liječenje gorkim i ljutim travama.


(Admir O.)

0
VIJESTI
NAPOMENA: Komentari odražavaju stavove njihovih autora, a ne nužno i stavove internet portala source.ba. Molimo korisnike da se suzdrže od vrijeđanja, psovanja i vulgarnog izražavanja. Portal source.ba zadržava pravo da obriše komentar bez najave i objašnjenja. Zbog velikog broja komentara source.ba nije dužan obrisati sve komentare koji krše pravila. Kao čitalac također prihvatate mogućnost da među komentarima mogu biti pronađeni sadržaji koji mogu biti u suprotnosti sa vašim vjerskim, moralnim i drugim načelima i uvjerenjima.
 

Impressum
T:
M:
Marketing
T:
M:
Aplikacije
Mobilna aplikacija
Android aplikacija
Social

Copyright ©2009 - 2015, Source d.o.o.