Dvije studentice Filozofskog fakulteta u Sarajevu  napokon su se uselile u zajednički stan i postale cimerice. Njihova sreća je bila ogromna, ispunila im se želja – imale su jedna drugu da svaku noć prije spavanja prepričavaju svoje nove studentske dogodovštine. Da jedna drugoj otkrivaju svoje tajne o prvim ljubavima, o proljeću, o tome koliko im nedostaje njihov rodni grad, kuća, porodica, miris mamine hrane.

Njihovu sreću, snove, želje prekinula je divlja vožnja Sanjina Sefića. Dvije prijateljice tog kobnog 10. oktobra 2016. godine u 21.40 sati na pješačkom i na zeleno svjetlo na semaforu prelaze cestu. Sefić Golfom VI crne boje kreće se 100 kilometara na sat ulicom Zmaja od Bosne od Dolac Malte prema centru, prolazi kroz crveno svjetlo i udara autom u studentice.

I sve je gotovo. Edite i Selme više nema. Telefoni zvone u beskonačnost. Šok. Nevjerica. Suze. Nepodnošljiva bol. Ubijene u najljepšim godinama. U najvećoj potrazi za znanjem. Nema ih.  I ništa ih ne može vratiti. Ali žive u uspomenama, u sjećanjima najdražih.

Danas je 28. mart. Sunčan proljetni dan. Čuje se cvrkut ptica. U zraku je miris torte od sira. Njene najdraže. I sve je isto k’o i lani, samo ništa isto nije. Danas bi napunila 21. Samo da nije bilo tog 10. oktobra. Puhala bi svjećice i poželjela želju. Zagrlila najdraže, žurila ispričati svojoj Enesi sve u detalje, žaleći što i ona nije tu. I malena Nahla. Koja će tetkin smijeh sad čuti samo u sjećanjima.

Ne bismo mnogi od nas znali ko je Edita Malkoč, ali ona bi znala kako je lijep današnji proljetni dan. Svojim plavim okicama posmatrala bi znatiželjno ovaj surovi svijet. Slavila bi što živi, diše, smije se, voli, plače od radosti zbog toga što joj na njen dan pokazuju koliko je vole, koliko je nezamjenjiva. A danas… Svi znamo to ime i prezime. I boli nas. Boli nas prekinuta mladost, zauvijek zaustavljen smijeh. Svojom marljivošću, nasmijanošću, vedrinom i srcem punim ljubavi, Edita može služiti kao primjer svim mladima.

Plaču mnogi jer su se plave okice zauvijek zatvorile i ostavile veliku ranu u srcima mnogih. Ranu koja ne zarasta, ne smanjuje se, ne boli manje. Koja je poput abeza i nikako, nikada neće i ne može da zaraste. Jer čovjek ne zaboravlja one koje je volio, a koji su mu iščupani iz zagrljaja. Ali nastavlja dalje živjeti. Jer mora. Ne dozvoljavajući nikada nikome da voljene iščupaju iz srca.

Pogledajte boju neba iznad nas. Podsjeća li vas na jedne plave, razigrane, vesele oči naše džennetske hurije?

Sretan rođendan, Edita, da ti dragi Allah podari vječni Džennet, a tvojoj porodici, prijateljima i svima nama koji gubitak tvojih plavih očiju shvatamo i svojim, puno sabura i snage.


(Admir Oručević)