Hamasov napad na Izrael 7. oktobra uzdrmao je Bliski istok. Neuporedivo slabiji protivnik zadao je težak udarac, a reakcija Tel Aviva pokrenula je niz pogrešnih odluka Zapada. Odluka jemenskih Husa da u znak „solidarnosti“ sa Palestincima napadaju izraelske brodove u Crvenom moru, ili one koji idu ka izraelskim lukama, vjerovatno ne bi donijela toliko problema Zapadu da Washington i London nisu odlučili koristiti silu, vjerujući u svoju tehnološku superiornost nad jemenskim Husima, pokretom koji djeluje u najsiromašnijoj arapskoj državi.

U namjeri da pomognu Izrael, stratezi na Zapadu upali su u sve moguće zamke koje su bile očite samo nekoliko dana nakon što je novi rat u Pojasu Gaze pokrenut. Naprosto, nove realnosti na Bliskom istoku su iscrtane ratom u Siriji, jačanjem Irana i njegovih saveznika, smanjenim interesom Zapada za taj dio svijeta, nezavisnijom politikom Saudijske Arabije, tehnološkim napretkom i umorom tamošnjih naroda od sukoba. Zapad je tako ugrozio svoje pozicije širom svijeta, posebno na Bliskom istoku.

Izvještaji medija sa Zapada, kada se radi o Jemenu i Husima, često su popraćeni snimcima koji posmatraču ne ostavljaju dilemu da se radi o siromašnom društvu i slabo naoružanoj miliciji. Ipak, Husi su više od toga, posebno dio koji je povezan sa dijelom jemenske vojske, koja se svrstala na stranu pobunjenika. U ratu protiv Saudijske Arabije i široke koalicije koju je Rijad okupio, Husi su pokazali sposobnost da se koriste najsavremenijim sistemima, a neke od njih i proizvedu.

Husi su i ozbiljan politički pokret koji vodi složene političke procese, uvezujući se formalnim i neformalnim načinima. Veze sa Iranom, pregovori sa Rijadom o kraju rata, veze sa šiitskim milicijama i interes Rusije i Kine za taj dio svijeta, od Husa su načinili ozbiljan politički faktor.

Zbog toga je odluka Washingtona čudna. Amerikanci su godinama savjetovali Rijad da prekine rat u Jemenu, jer ne može pobijediti. Napadom na Huse, Amerikanci su proširili konflikt izvan Gaze, isprovocirali napade šiitskih milicija širom Bliskog istoka i ojačali Kinu i Iran, što su implicitno priznali kada su, direktno i preko posrednika, od Pekinga i Teherana, tražili da obuzdaju Huse.

To je zamka u koju su Washington i London upali početkom januara, kada su njihovu rezoluciju u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih nacija podržale Rusija i Kina. Moskva i Peking su podržale pravo Sjedinjenih Država da u Crvenom moru „brane svoja plovila od napada“. Ranije su Husi rekli da ruske i kineske brodove neće napadati. Tada je pokrenuta operacija „Prosperity Guardian“ koja još uvijek traje i ne daje posebne rezultate, iako Washington redovno saopštava da je presreo rakete ili dronove koje su ispalili Husi, odnosno da su pogodili njihove ciljeve na kopnu.

Husi su od tada pogodili nekoliko brodova, a jedan potopili. Oni tvrde da su pogađali i vojne brodove. Dio britanskih brodova poslano u tu regiju je poslan u luke usljed kvarova. Veliki broj brodova koji prevoze teret sada izbjegava Crveno more i plovi oko Afrike, što poskupljuje trgovinu Evrope i Azije. U međuvremenu, kineski i ruski brodovi plove Crvenim morem, a najmanje jedan takav su Husi pogodili smatrajući da pripada nekome drugom.

Husi su otišli i korak dalje. Prošle sedmice su se pojavile informacije u ruskom državnom mediju Ria Novosti, a koje su kasnije prenijele agencije širom svijeta, da Husi imaju hipersonične rakete koje će upotrijebiti na ciljeve daleko od obala Jemena, čak i na brodove koji idu ka jugu Afrike. Stručnjaci vjeruju da je, ukoliko Husi imaju takve rakete, za ulazak Husa u svjetsku elitu u proizvodnji hipersoničnog oružja zaslužan Iran koji je u junu predstavio raketu „Fattah-1“.

Iako priča o ciljanju brodova na jugu Afrike zvuči malo vjerovatna i teško izvodiva, ono što zvuči kao moguće jeste da Husi, podržani izvana, pored Crvenog mora i Bab el-Mandeba, mogu gađati i Hormuški prolaz. To znači da Husi mogu gađati pomorske rute od kojih zavisi opskrba energentima za Evropu, odnosno brodove na putu ka zaljevskim naftnim monarhijama.

Da je kontrola Hormuškog prolaza cilj stratega u Teheranu, Moskvi i Pekingu pokazuju i pomorske vježbe tri mornarice. Prije desetak dana, ratne mornarice Irana, Rusije i Kine vježbale su u Omanskom zaljevu. „Ciljevi ove vježbe uključuju jačanje sigurnosti međunarodne pomorske trgovine, borbu protiv piraterije i pomorskog terorizma, olakšavanje razmjene informacija za operacije spašavanja na moru i razmjenu operativnih i taktičkih uvida“, navela je iranska IRNA.

Jučer su mediji sa Zapada pisali da su Husi na razgovorima u Omanu još jednom dali garanciju Rusiji i Kini da neće ciljati njihove brodove u Crvenom moru. Vijest je potekla iz Bloomberga koji se poziva na zvaničnike upoznate sa sastankom. Zauzvrat, Husi očekuju da Rusija i Kina budu njihov glas u Vijeću sigurnosti, odnosno blokiraju nove mjere protiv njih. Početkom godine predstavnici Husa boravili su u Moskvi, što pokazuje da komunikacija postoji.

Nekoliko dana prije Bloombergovog izvještaja, Ali al-Quahoum, član političkog biroa Husa, na mreži X napisao je sljedeće: „Postoji kontinuirana izgradnja i razvoj međunarodnih odnosa između Jemena, Rusije, Kine i zemalja BRICS-a” i dodao da ta saradnja „ima zajednički interes da se Amerika, Britanija i Zapad utapaju u močvaru Crvenog mora i na otvorenom moru, a namijenjena je da potonu, nestanu i oslabe svoj jednostrani polaritet“.

Nema sumnje da Husi iz Crvenog more žele potisnuti tradicionalne pomorske sile sa Zapada i otvoriti vrata za nove, od kojih jedna već ima bazu sa druge strane Crvenog mora. Naime, Kina ima vojnu pomorsku bazu u Džibutiju i odatle širi svoju moć u Africi i na Bliskom istoku.

Pokušaj Washingtona da se ne proširi rat iz Pojasa Gaze je propao, a Zapad trenutno nema mehanizme, niti plan, kako zaustaviti sve one koji se opiru američkoj kontroli regije. Pokušaj pomoći politici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua također je propao i prijeti svakim danom da bude još veći neuspjeh.

Ovih dana na bliskoistočnoj turneji boravi američki državni sekretar Antony Blinken, šesti put od 7. oktobra. Blinken kao i tokom prve posjete traži iste stvari i u tome ne uspijeva, a glavna prepreka tome je Netanyahuova politika, što je postalo jasno i američkim političarima koji rijetko kritikuju Izrael. Netanyahu se naprosto odbija povinovati zahtjevima administracije Josepha Bidena.

Tako se šest mjeseci od početka rata u Pojasu Gaze rat proširio Bliskim istokom i nema naznaka da će se stanje vratiti na ono od prije 7. oktobra. A za trajni mir na Bliskom istoku potrebno je da se pogleda i dalje od dana kada je Hamas napao Izrael. Tek za takav napor nema volje u Izraelu i većem dijelu Zapada.

(Patria)