Mladi iz Novog Sada su prethodnih dana boravili u Sarajevu u sklopu kulturne razmjene s domaćim gimnazijalcima, s ciljem upoznavanja i zbližavanja mladih iz dva grada. Tokom svog boravka, uživali su u gostoprimstvu sarajevskih porodica i zajedno sa svojim domaćinima učili o različitim kulturama i tradicijama. Nažalost, njihovo divno iskustvo narušeno je nasilnim činom koji je ostavio fizičke i emocionalne posljedice.

Roditelji i domaćini izražavaju žaljenje zbog ovog događaja, dok su učenici iz Novog Sada u suzama napustili Sarajevo, noseći sa sobom ne samo lijepe uspomene, već i traumu zbog nasilja koje su doživjeli.

Crna-Hronika prenosi pismo Sarajke koja se zbog svega što se dogodilo - stidi Sarajeva.

- Danas me stid mog Sarajeva više nego ikad!

Ovo su Lena, Tara, Ognjen i Lazar, naši drugari iz Novog Sada, i moja Sajra, djeca koja su razmjenom sarajevskih i novosadskih gimnazijalaca došla u Sarajevo da se druže i upoznaju običaje svojih domaćina.

Od prošle nedjelje su u Sarajevu, u našem gradu, našim kućama, našim porodicama..., da osjete i dožive svu ljepotu naše različitosti.

Svim svojim bićem sam uživala posmatrajući ovu mladost, uživala u njihovim šalama, njihovoj bezbrižnosti, divila se njihovom načinu rezonovanja svega ovoga što se dešava oko nas, pametna, vaspitana, kulturna djeca.

Sinoć je bila njihova posljednja noć u Sarajevu, dobila sam najljepši mogući poklon na svijetu, srce za mamu uz poruku “Našoj mami Belmi”, pa ima li ljepšeg komplimenta. Vašu mamu ste rasplakali.

Čitavu sedmicu posvetili smo njima, da se osjećaju dobrodošli, da uživaju, da im ne fali apsolutno ništa.

Ostavila sam ih u Pozorištu, a samo dva sata nakon toga sam vozila k'o bez duše da stignem na KUM zato što je nekim idiotima, kretenima, maloumnicima, seljačinama, dunulo da iskale silu, pokažu mangupluk nad tri djevojčice i to s drvenim i metalnim palicama, valjda je žensko od metar i po teška kategorija, i na moja dva dječaka, Ognjena i mog Lazara, čija me svaka kap krvi i sinoć i danas boli najstrašnije.

Izvinite, divni moji dječaci i djevojčice, izvini Sajra!

Stid me ovih drugih koji nam predstaviše grad u najgorem mogućem svjetlu i ostaviše vam doživotnu traumu umjesto najljepših uspomena.

Stid me mog djeteta koje doživi ovo u svom gradu.

Stid me radničke klase i plave boje na ovim divljacima. Baš toj Sajri plava boja je obilježila život, Željo je jednako tata i najdraže uspomene na tatu. I da, baš s tom plavom bojom oko vrata zamahivali ste na nju i njene drugove i drugarice drvenim palicama.

Stid me ove dobre djece koji su jutros u suzama ispratili svoje drugare. 

Baš u inat ovakvim i sličnim gradićemo prijateljstvo i biti uzor ovima što vam zamalo ne uzeše živote u cvijetu mladosti, tek tako, iz hira, obijesti.

Volim vas jako, najjače.
Vaša mama Belma - napisala je ogorčena Sarajka.