Dženazu je predvodio tuzlanski muftija dr. Vahid ef. Fazlović. 

Među ukopanima je i jednogodišnja Almera Paraganlija, beba ubijena zajedno s majkom u selu Joševa. Porodica Paraganlija i ranije je sahranjivala članove – nenu, snahe, kćerke. Danas, u bratunačku zemlju spuštena je još jedna generacija njihove tragedije: druga snaha Zineta i šestomjesečna beba. 

Danas su vječni smiraj pronašli i Hamdija Salkić, Mevludin Šehić, Džemal Pitarević, a sutra i Hanija Čivić.

Među šest bošnjačkih žrtava ubijenih 1992. godine, nalaze se i posmrtni ostaci Hamdije Salkića iz sela Hranča, brata poslanika u Narodnoj skupštini RS-a Ramiza Salkića.  

- Pamtim svaki detalj života iz vremena početka agresije. Imao sam 18 godina kada sam u maju 1992. godine, sa braćom Ahmetom i Hamdijom zarobljen i odveden u zloglasni bratunački logor u kome su mučeni i ubijani mnogi bošnjački zarobljenici. Ubijenog oca smo vidjeli dok smo išli u koloni ka logoru. Hamdija je, nakon razmjene u Visokom, odlučio da sa grupom Bratunčana krene prema Sarajevu. Došli su do Ahatovića gdje su, nakon nekoliko dana boravka, prilikom napada srpske vojske na Ahatoviće, zarobljeni i odvedeni u logor nedaleko od Ilijaša. U tom logoru je Hamdija i ubijen - prisjetio se Salkić ističući da su posmrtni ostaci njegovog brata pronađeni u masovnoj grobnici kod Ilijaša, a oca Hameda i brata Ahmeda u grobnici Blječeva. 

Sudbina bratunačkih Bošnjaka ogleda se u podacima – samo tokom 1992. godine ubijeno je više od 1.000 ljudi, a u genocidu 1995. još oko 2.200. Ukupno je u Bratuncu ubijeno 3.338 Bošnjaka, što čini 16,5 posto prijeratne bošnjačke populacije ove općine. Među žrtvama je više od 210 djece mlađe od 17 godina, više od 285 žena. Najmlađa žrtva imala je samo dva dana – Emir Suljić je ubijen u majčinom naručju, dok je Zekira Begić, pronađena u masovnoj grobnici u Suhoj, ubijena u devetom mjesecu trudnoće.

– Ako nema Bošnjaka na Drini i Hrvata na Savi, mi više ne možemo govoriti o Bosni i Hercegovini. Povratnici su se navikli da su obespravljeni, da im zločinci hodaju pored kuće. To je postalo normalno – poručuje Elvir ef. Hodžić, glavni imam Medžlisa Islamske zajednice Bratunac.

Prisjećajući se vremena kada su, kako kaže, preci Bošnjaka s ponosom govorili da ih rijeka Drina čuva, efendija Hodžić dodaje:

– Došla je 1992. godina i neko je kazao da 50 kilometara od Drine ne smije biti života osim za Srbe. Tako je izvršen genocid, kulturocid, etnocid... a niko ne govori o elitocidu – ubijali su nam elitu, imame, učene i imućne ljude. Rušili su džamije, vadili nišane, mijenjali nazive mjesta. Novu Kasabu zovu Dušanovo, tako stoji u elektrodistribuciji, pošti, službenim dokumentima.

Dženaza u Veljacima podsjeća i na nepravdu – dok su masovne grobnice djelimično otvorene, mnogi zločini i dalje nisu procesuirani.

– Imamo svjedoke koji su preživjeli bratunačku salu, njih 420 je gledalo ubistva Mustafe ef. Mujkanovića i drugih. Kada se pojave kao svjedoci, tužilaštvo kaže da im ne trebaju. Čovjek za kojeg postoje indicije da je učestvovao u ubistvu 68 ljudi u Glogovoj, osuđen je na tri i po godine – kaže ef. Hodžić, kritikujući rad pravosuđa, posebno Tužilaštva u Bijeljini.

Memorijalni centar Veljaci danas je svjedok još jedne dženaze, još jedne tuge, još jednog podsjećanja da zločin u Bratuncu nije zaboravljen – i da žrtve čekaju pravdu.