U Iranu je živio 26 godina. Učio jezik, studirao, doktorirao, radio kao voditelj SAHAR Balkan programa Iranske radiotelevizije, koja se također našla na udaru. O onome što je doživio govori u ispovijesti za „Dnevni avaz“.

Tačne informacije

Napad Izraela počeo je 13. juna, iznenada, oko 3 sata ujutro.

- Prvo što je bilo je sama nevjerica i čuđenje, zašto su se usudili da to urade, s obzirom na činjenicu da znaju koliko je Iran jak. Vjerovatno nisu imali tačne informacije, bar tog prvog dana. S obzirom na to da je Teheran izuzetno veliki grad sa 15-20 miliona stanovnika, svaka granata koja je padala mi smo je otprilike mogli čuti, ali ne i vidjeti. Ono što smo mogli vidjeti je rad protivzračne odbrane, pogotovo noću – kaže Hadžimehmedović.

Prvi napadi su se i dešavali noću, a zatim su počeli i oni dnevni. Adil kaže da su se na meti našli uglavnom civilni ciljevi. Nevjericu je ubrzo zamijenila strepnja, posebno za porodicu.

- Na početku nije bilo straha ili zebnje, ali postepeno, kada su već počele dolaziti informacije o civilnim žrtvama, o stradalim ljudima, napadima na bolnice, onda se već drugačije osjećalo – dodaje Adil.

Bombardiranje TV IRIB

Nije ga pretjerano iznenadilo bombardiranje Iranske nacionalne radiotelevizije, koja je Izraelu smetala zbog širenja istine o dešavanjima na terenu. Adil to poredi s pozicijom TV BiH tokom agresije na našu zemlju.

- Možda nas je začudilo što nisu prvog dana to uradili, a ne četvrtog ili petog. Sama televizija je jedan veliki kompleks i u potpunosti je medijska kuća, bez ikakve vojne baze. To nam je bilo na neki način čudno, ali od njih se nije ništa teško nadati. Vidjeli smo beskrupuloznost. Znali su da neće imati nikakvih posljedica za sebe i odlučili su se za taj napad. Prvu noć na nekih 500-600 metara zračne linije desila se eksplozija, opet na civilno naselje, na zgradu gdje žive univerzitetski profesori. Tu je stradao jedan od vrhunskih naučnika, ujedno rektor Univerziteta „Azad Eslami“, najvećeg univerziteta tamo. To je otprilike bilo nešto najbliže. Sam napad na televiziju je možda 150-200 metara zračne linije od našeg mjesta rada, i taj dan smo bili na poslu, ali smo ranije evakuisani jer je došla obavijest da bi se mogao desiti i napad na samu televiziju. Tako da je većina radnika, saradnika, kolega već napustila radno mjesto – priča Hadžimehmedović.

Prvih nekoliko dana niko nije razmišljao o evakuaciji. I malobrojni bh. državljani u Teheranu vjerovali su da će se sve brzo završiti. Međutim, kada je postalo izvjesno da će se u rat uključiti i SAD, počelo se intenzivnije razmišljati o napuštanju Irana.

- S obzirom na to da su djeca - kćerka i sin završili školu, mi smo razmišljali da će, ako dođe do napada, vjerovatno biti zatvaranja granica i ja sam sa suprugom odlučio da najprije njih prebacim do granice s Turskom, znajući da ja ne mogu preći pošto sam uposlenik državne firme i da mi treba izlazna viza, a to je posebna procedura. Uspio sam prebaciti suprugu i djecu i u povratku, možda na nekih 400 kilometara udaljenosti od Teherana, oko 4 popodne nazvao me jedan prijatelj, a i ambasador se javio i rekao da obavezno moram doći u ambasadu u 7 sati navečer, da kreće evakuacija i da sam i ja na spisku – sjeća se Adil.

400 kilometara do Teherana prešao je za tri sata, spakirao se i uspio stići u Ambasadu BiH, odakle je grupa bh. državljana krenula na dug i naporan put u kombi vozilu. Satima je trajala vožnja do granice s Turskom, gdje su naišli na profesionalan i prijateljski odnos graničara.

Cijeli put

Evakuaciju su koordinirali Ministarstvo vanjskih poslova BiH a nadležnim organima Irana i Turske, dok je o putnicima brinuo ambasador BiH u Teheranu Nijaz Čardaklija, koji je s njima prošao cijeli put. U Turskoj su odmorili u prvom pograničnom gradu Juksekovi (Yuksekove). Usput su mijenjali planove odakle dobiti let prema Istanbulu.

- Na kraju smo dobili obavijest da trebamo ići u Mardin, pogranični grad sa Sirijom. Tu smo proveli dvije noći, a onda na aerodrom i odatle u i Istanbul. Tu smo proveli noć na aerodromu, a sutradan ujutro za Bosnu. Cijeli put je trajao četiri i po ili pet dana. Izuzetno naporno, iako smo mi znali da smo na neki način u diplomatskoj delegaciji koja neće ili ne bi trebala imati nekih posebnih problema – kaže Hadžimehmedović.

Dobrodošlica u Turskoj

U Turskoj su naišli na toplu dobrodošlicu, ali i čuđenje otkud jedna takva ekipa Bosanaca i Hercegovaca.

- To je svakako bilo jedno putovanje koje se duboko urezalo u sjećanje i vjerovatno svakim danom će se otkrivati nove pore. Kad putujete mnogo toga ne primjećujete. Još se sve to nije sleglo. Ova grupa, nas 8 smo ostali u kontaktu. Znači, teško putovanje, ali eto, hvala Bogu, na najbolji mogući način se završilo – kaže Adil Hadžimehmedović. 

(Sead M.)