U svom obraćanju, Bodiroga je tvrdio da se institucije kulture u RS ne bave očuvanjem "kulturnog identiteta Srba", nakon čega je iznio niz historijskih interpretacija koje se oslanjaju na mitove, iskrivljene činjenice i ideološki narativ koji ne doprinosi savremenim demokratskim i civilizacijskim vrijednostima. 

Posebno se osvrnuo na Sarajevski ratni teatar (SARTR), kritikujući Narodno pozorište RS zbog toga što je ugostilo ovu instituciju. Tvrdio je da je SARTR nastao na "propagandi i lažnom narativu o ratu", te da je njegova aktivnost nedopustiva. Takve izjave predstavljaju opasan oblik negiranja utvrđenih historijskih činjenica, uključujući opsadu Sarajeva, koju je Bodiroga pokušao relativizirati.

U svom govoru dotakao se i pitanja pisma, izražavajući nezadovoljstvo što je manifestacija posvećena Petru Kočiću promovisana na latinici. U tom kontekstu, ironično je što se protivljenje pismu koristi kao poluga za političku poruku, iako oba pisma – i ćirilica i latinica – predstavljaju zajedničku kulturnu baštinu regiona i široko su zastupljena u svijetu.

Bodiroga je potom izjavio:

– Posebnu pažnju treba posvetiti očuvanju srpskog srednjovjekovnog kulturnog naslijeđa u Bosni i Hercegovini. Srbi su jedini historijski narod na ovim prostorima, dok ostali narodi prisvajaju našu historiju, iako su nastali u posljednjih stotinjak godina. O tome su pisali naši historičari i društveni radnici u apelu o očuvanju srpskog naslijeđa – rekao je.

Ovakve tvrdnje, koje jednu etničku grupu izdvajaju kao “jedini historijski narod”, nisu samo historijski netačne, već predstavljaju opasnu retoriku koja podstiče isključivost i društvenu polarizaciju. Slične ideje već su u prošlosti služile kao ideološki okvir za političko nasilje i ratne zločine.

Kao dio svog izlaganja, Bodiroga je predložio preispitivanje saradnje kulturnih institucija sa organizacijama poput Fondacije "Mak Dizdar" iz Stoca, Udruženja građana "Rusar" iz Prijedora i Bosanskog kulturnog centra, optužujući ih da imaju “skrivene političke ciljeve” i da kroz tumačenje srednjovjekovne prošlosti pokušavaju stvoriti “zajednički bosanski identitet”. Time je, bez ozbiljnih argumenata, osporio legitimno pravo tih organizacija da se bave kulturno-historijskim istraživanjima.

U daljem dijelu izlaganja, Bodiroga je pokušao relativizirati ulogu četničkog pokreta u Drugom svjetskom ratu, insistirajući na njegovom antifašističkom karakteru, što predstavlja još jedan u nizu pokušaja istorijskog revizionizma.

Vrhunac govora bio je u dijelu u kojem je doveo u pitanje činjenice o zločinima u Prijedoru, posebno prisilno obilježavanje bošnjačkog stanovništva bijelim trakama 1992. godine:

– U Prijedoru Bošnjaci organizuju manifestaciju "Bijele trake" kako bi stvorili sliku da su tokom rata bili primorani da nose bijele trake. Mislim da za to ne postoje nikakvi dokazi i nije mi jasno zašto grad Prijedor to odobrava – rekao je Bodiroga.

Zaboravio je ili namjerno prešutio naredbu o nošenju bijelih traka, koja je utvrđena u brojnim presudama međunarodnih i domaćih sudova. 

Haški tribunal, u presudi protiv Miće Stanišića i Stojana Župljanina, precizirao je da su “Muslimani i Hrvati morali da izvjese bijele zastave i nose bijele trake na rukama”. Isto je potvrđeno i u presudama za zločine u prijedorskim logorima protiv Miroslava Kvočke, Dragoljuba Prcaća, Mlađe Radića, Zorana Žigića i Milojice Kosa.