- Ima li kraja ponižavanju ljudi koji su branili ovaj grad? Građani koji politiku posmatraju sa strane često ne vide stvarne razlike među političkim akterima. Na prvi pogled, sve im to izgleda isto. Međutim, ono što većina previđa jesu vrijednosne razlike, one koje određuju prioritete, pravac i dubinu političkih odluka.

Donedavno sam vjerovao da svi mi koji politički djelujemo u Kantonu Sarajevo, uprkos različitim pristupima, dijelimo zajednički cilj: razvoj Sarajeva kao temelja napretka cijele Bosne i Hercegovine. No, nakon što mi je u ruke došla Uredba o dopuni Uredbe o načinu ostvarivanja pomoći za održivi povratak, objavljena u Službenim novinama KS 13.6.2024, shvatio sam da među nama postoje nepremostive vrijednosne razlike, posebno kada je riječ o odnosu prema agresiji na Bosnu i Hercegovinu i tretmanu njenih žrtava i počinilaca - saopćio je Bandić.

Dodaje da će neki reći "to je bilo prije 30 godina."

- Da, bilo je. Ali ta prošlost i danas oblikuje naše živote, određuje sigurnost, suživot, pa i samu budućnost ove zemlje. Dok ne razjasnimo i ne uspostavimo pravdu za ono što se desilo, neće biti ni mira, ni stabilnosti, ni istinske države. Zato je nedopustivo i moralno poražavajuće da danas zakonskim i podzakonskim aktima zločince i njihove pomagače stavljamo u povoljniji položaj od njihovih žrtava.

A upravo to je učinila Vlada Kantona Sarajevo. Dopunom Uredbe omogućeno je da prava na održivi povratak ostvare osobe koje su 1992. godine napustile Sarajevo po naređenju rušitelja ustavnog poretka Republike Bosne i Hercegovine, prešle u tzv. Srpsku Republiku uoči reintegracije 1996. godine, dobrovoljno napustivši dijelove grada koji su trebali ostati u Federaciji BiH - naveo je i dodao:

- Da se ne lažemo, većina njih nije bila protjerana, dobrovoljno su se pridružili Karadžićevim jedinicama koje su četiri godine granatirale i ubijale Sarajevo. Njihov izbor tada bio je jasan, izabrali su mržnju i oružje protiv svojih komšija i protiv sopstvene države.

Podaci su, ističe Bandić, neumoljivi. U opkoljenom Sarajevu ubijeno je 11.541 osoba, a među njima 1.601 dijete. Na okupiranoj Ilidži ubijeno je između 855 i 1.013 ljudi, uključujući 63 djece i 101 ženu. Na Grbavici, Kovačićima, Vracama, Vogošći i Hadžićima stotine ubijenih, nestalih, porušenih domova, džamija, crkava i škola...

- I sada, trideset godina kasnije, ti isti ljudi dobijaju novac za obnovu privatne imovine iz budžeta Kantona Sarajevo dok branitelji ovog grada, oni koji su ostali, preživjeli pakao i odbranili Sarajevo, ne mogu ostvariti ista prava, jer nikada nisu napustili grad. Može li iko da pojmi da Bošnjak koji je do rata živio na Ilidži, a 1992. bio protjeran ili pobjegao spašavajući živu glavu u Hrasnicu, danas nema status povratnika i ne može ostvariti pravo na održivi povratak?

Ili da osoba koja je bila protjerana sa Grbavice u Pofaliće, dakle unutar iste općine, nema status povratnika? S druge strane, osobe koje su cijeli rat provele na okupiranoj Ilidži, Grbavici ili drugom dijelu tadašnje Srpske Republike, a 1996. se naselile u entitet RS, danas imaju status povratnika, i imaju pravo na projekte održivog povratka. Ovakvo pravo do sredine 2024. godine, bilo je nezamislivo! - ističe on.

Kako dodaje, ne samo da je bilo nezamislivo, u smislu pravne logike, već i u smislu elementarne pravde i kolektivnog sjećanja.

- A sada, zahvaljujući dopunama Uredbe, ono je ne samo moguće, već je institucionalizirano i finansirano iz budžeta koji pune svi građana Kantona Sarajevo. Zaista, jedan apsurd bez presedana, nepravda i potpuni moralni sunovrat vlasti sa štokholmskim sindromom. Građani Sarajeva će sada svojim novcem finansirati obnovu kuća nekadašnjih pripadnika Vojske RS-a, dok nemamo sredstava za cjeloživotno obrazovanje djece u Mjedenici, nemamo novca za izvršenje sudskih presuda, nemamo za dženaze umrlih pripadnika ARBiH, nemamo ni za stipendiranje uspješnih mladih iz Fonda "Ikre".

Ali zato ima za one koji su držali grad pod opsadom i pucali po njegovim stanovnicima. Kako je uopšte moguće da se neko usudio ljude, koji su svjesno i dobrovoljno bili dio zločinačke politike, uvesti u pravo koje pripada povratnicima? Kako je moguće da ih sistem koji su rušili sada štiti i nagrađuje, dok istovremeno ignoriše one koji su ga branili, boreći se za temeljne civilizacijske vrijednosti? Ovo je poraz etike, morala, pravde i zdravog razuma. Poraz koji je počeo onog trenutka kada je sarajevska "fina gradska raja" – kako današnja vlast Trojke sebi tepa - prihvatila velikosrpsku i velikohrvatsku naraciju relativizacije zločina, onu opasnu, toksičnu rečenicu: "Svi smo isti." E, nismo. Niti ćemo ikada biti - naglašava Bandić.

Ističe da postoji razlika između onih koji brane i onih koji ubijaju. Između onih koji grade i onih koji ruše. Između onih koji vole ovu zemlju i onih koji bi da je izbrišu.

- Zato je rahmetli Avdo Sidran bio potpuno u pravu kada je rekao: "U nama Bosancima, Bošnjacima, pa ako hoćeš još uže, Sarajlijama, ima jedan stepen strahovite infantilne naivnosti. Idiotske!" Zahvaljujući današnjoj vlasti i njenim "proračunatim kompromisima", Sidranove riječi više nisu pjesnička, gorka opaska na naše "zlatne ribice", već su surova dijagnoza društva koje gazi vlastitu prošlost i prodaje svoju budućnost. I sve dok je tako, nema nam selameta... - zaključio je.