O ovom djelu govorili su novinar i aktivista Semir Sejfović, historičar Omer Merzić, profesor međunarodnih odnosa i geopolitike na IUS-u Jahja Muhasilović, profesor geopolitičkih i sigurnosnih nauka Ahmed Kico ali i sam autor Nedžad Ahatović.

U kratkoj izjavi za Novinsku agenciju Patria (NAP), jedan od promotora i svojevrsni domaćin promocije Jahja Muhasilović kaže da je "Lažna dihotomija Bosne" vrlo važna knjiga koja tretira jednu vrlo aktelnu geopolitičku tematiku koja se tiče i Bosne i Hercegovine.

- A to je ono što se konstantno nadvija nad samom našom državom - nekakva podjela i kiparski scenarij koji se često spominje i provlači kroz medije, gdje Rusija pojačava svoj maligni utjecaj preko Srbije, srpskog faktora na Balkanu i samim tim prijeti da podijeli Bosnu i Hercegovinu unutar nje same.

To nužno ne mora značiti disoluciju Bosne i Hercegovine, već stvaranje nekakvog proruskog entiteta u Bosni i Hercegovini, dok bi drugi dio Bosne i Hercegovine - u ovom slučaju Federacija - ostala pod patronatom nekih drugih sila, primarno zapadnih, kroz djelovanje političkog Zagreba, koji također širi svoj maligni utjecaj - kaže Muhasilović.

Ahatovićeva knjiga, dodaje naš sagovornik, unaprijed alarmira bosanskohercegovačku javnost kako bi se poduzeli potrebni koraci ka sprječavanju tog vrlo štetnog scenarija po našu državu.

- Bilo je krajnje vrijeme da neko od autora, relevantnih autora, napiše knjigu na ovu temu, a svakako da je kolega Ahatović za to i relevantan i kompetentan. Nadam se da će ona biti samo podstrek budućim piscima da se nastave baviti s ovom vrlo aktuelnom i bitnom temom za Bosnu i Hercegovinu i naše društvo u cjelini - zaključio je Muhasilović.

O djelu "Lažna dihotomija Bosne"

Kako smo već ranije i objavili (link iznad), Ahatović se u ovim sudbonosnim vremenima za Bosnu i Hercegovinu, kada se odlučuje o daljoj sudbini naroda i zemlje, usudio pokušati definisati postojeću situaciju kroz prizmu vlastitih pogleda na određena društvena kretanja u zemlji i van nje, koja se mogu dovesti u vezu s nama.

Sva ta razmišljanja pretočio je u knjigu "Lažna dihotomija Bosne", u kojoj je glavna tema država Bosna i Hercegovina. O njoj govori prvi dio knjige, dok su u drugom obrađena geopolitička kretanja i njihov odraz na Bosnu i Hercegovinu, region i svijet uopće.

Naime, Helsinški završni akt o sigurnosti i saradnji u Evropi iz 1975. godine, koji su potpisale tadašnje velike sile SAD i SSSR, garantuje svim državama potpisnicama, među kojima je bila i bivša Jugoslavija, da u Evropi neće biti nasilnog mijenjanja granica.

U skladu s tim aktom priznaje se samo sporazumno mijenjanje granica u okviru federalnih jedinica koje su egzistirale u vrijeme potpisivanja sporazuma 1975. godine.

SR Bosna i Hercegovina je po Ustavu SFRJ u to vrijeme bila ravnopravna federalna jedinica bivše države, te je u skladu s Helsinškim aktom izvršeno i međunarodno priznanje države Bosne i Hercegovine nakon provedenog referenduma 29. februara i 1. marta 1992. godine.

Entitet Republika srpska svoj legitimitet administrativne jedinice unutar države Bosne i Hercegovine dobio je pariškim potpisivanjem Okvirnog mirovnog sporazuma za BiH 1995. godine, kao posljedicu pokušaja nasilnog prekrajanja granica države BiH od strane Miloševićevog režima.

Međutim, Srbija nikada nije odustala od ideje da političkim ili vojnim sredstvima prisajedini entitet Republika srpska, kao jedini stvarni dobitak iz agresivnih ratova protiv Hrvatske i BiH vođenih tokom devedesetih godina.

Dokaz za ovu tvrdnju jesu i tzv. Memorandum 2 Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) iz 2012. godine i Deklaracija Svesrpskog sabora iz 2024. Strateški cilj države Srbije, u skladu s tim dokumentima, trebao bi biti secesija entiteta Rs od države BiH.

Prva faza u ostvarivanju tih ciljeva jeste stvaranje svesrpske zajednice u regionu, kojoj je dat legalitet kroz usvajanje Zakona o srpskoj dijaspori i djelovanje Srpske pravoslavne crkve. To je srpska reakcija na nova geopolitička gibanja u svijetu i regionu.

Ulaskom Hrvatske u NATO poremećena je strateška ravnoteža na Balkanu, a Rusija nastoji obezbijediti svoje interese u ovom dijelu svijeta preko Srbije, svog starog i vjernog saveznika.

U tom kontekstu nikako nije slučajno što se strateški interesi Rusije i Srbije podudaraju kada je u pitanju Balkan, čime se od BiH i Kosova stvara neuralgična tačka tihe konfrontacije između Rusije i Zapada. Međutim, događaji u Ukrajini ukazuju na novu prekompoziciju odnosa između Rusije i Zapada.

Primjena dvostrukih kriterija u pristupu rješavanju međunarodnih konflikata, koju je Putin godinama pripisivao Zapadu - između ostalog i kroz primjer Kosova - dovela ga je, u slučaju Ukrajine, u situaciju da se i sam odluči na vojnu intervenciju, narušavajući ukrajinski suverenitet kako bi zaštitio osnovne ruske strateške interese na Crnom moru.

Ovakav radikalan potez Putina nije došao naglo i iznenada, već je prvenstveno bio proizvod političkog uzmicanja SAD-a iz konflikata u Siriji i Afganistanu. Sada, kada se konfliktna situacija prenijela u Putinovo susjedstvo, u igri živaca vrlo brzo je izgubio strpljenje i odlučio da nastupi snažnijim potezima, otvoreno izazivajući NATO i SAD da mu odgovore na isti način.

Sa druge strane, zapadna alijansa mudro povlači političke i ekonomske poteze, kombinujući ih s ograničenom vojnom pomoći Ukrajini, želeći na taj način da i de facto i de jure od Rusije javno načini agresora.

Putin je i dalje u velikoj dilemi: da li ići dalje u eskalaciju krize i otvorenu konfrontaciju sa Zapadom ili se povući iz Ukrajine i odreći se pomorskih baza na Crnom moru, čime bi otvorio put ka pregovorima i priznavanju prisustva NATO-a u Ukrajini. Tu je, također, i pitanje trgovinskih odnosa s Evropom, gdje Rusija plasira 84 posto proizvodnje nafte i 76 posto proizvodnje zemnog gasa.

Ovakav stres unutar međunarodne geopolitičke infrastrukture Evrope nije viđen od pada Berlinskog zida. Tada, kao i danas, Balkan predstavlja sivu zonu neriješenih interesnih sfera velikih sila. Tadašnja prekompozicija odnosa Rusije i Zapada na Balkanu prouzrokovala je agresivne ratove koje je vodio režim Slobodana Miloševića protiv Hrvatske i BiH.

I poslije tih ratnih strahota intelektualni krugovi nastoje nametnuti kvazi-istine, ne samo o karakteru sukoba na ovim prostorima, već i o karakteru odnosa među narodima Jugoslavije, koji su uzročno-posljedično doveli do sukoba.

Jer ako nema Jugoslavije - nema dominacije Srba; ako nema dominacije Srba - nema ni građanstva, građanskog društva i salonskih socijaldemokratskih podjela po klasnoj liniji.

Podjela, dakle, mora biti zasnovana na krvi, vjeri, teritoriji i nacionalnoj svijesti. Samo u takvoj podjeli dominacija Srba, gledano sada regionalno, može biti zadržana i ojačana.

Zapadni kontrapunkt ovoj tezi jeste hrvatska nacionalna dominacija. Obje dominacije se "namiruju" na teritoriji Bosne i Hercegovine - međusobnom podjelom, tj. dihotomijom.

Dihotomija označava dijeljenje ili podijeljenost cjeline na dva jednaka, međusobno nepreklapajuća dijela. To znači da nešto što pripada jednoj polovini ne može nikako pripadati drugoj polovini, niti više njih, i obratno.

U sklopu uspostavljanja i zadržavanja dominacije Srba i Hrvata na prostoru bivše Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je od 1992. do 1995. bila pretvorena u poprište totalnog rata, koji je u prvom redu bio usmjeren na fizičku eksterminaciju i političku eliminaciju državotvornosti cijelog jednog naroda - bošnjačkog naroda.

Sve se svelo na devizu: nema Bosne i Hercegovine - nema ni de facto Bošnjaka; nema Bošnjaka - nema ni problema na Balkanu.

Bosna i Hercegovina se, kao društvo, već više od 30 godina pokušava podijeliti na osnovu definicije dihotomije, iako kao jedno biće egzistira više od 1000 godina. Takva nastojanja nisu ništa drugo do lažna dihotomija, koja se nastoji nametnuti kao "apsolutna" istina.

O tome govori i serija tekstova koji se nalaze u knjizi, a koji su nastali u periodu od 2012. do 2022. godine i koji obrađuju teme koje su u nedavnoj prošlosti ostavile dubok trag i koje se i danas reflektuju na naše živote.

Ti tekstovi jasno pokazuju da je na sceni upravo lažna dihotomija Bosne, uzrokovana megalomanskim imperijalnim težnjama njenih susjeda. Riječ je o malim balkanskim narodima koji žele da budu veći od svoje spoljašnosti, a u stvari pate od hroničnog kompleksa više vrijednosti.

Upravo to je uzrok manijakalnih izliva mržnje prema drugom i drugačijem - onome što odbija da se povinuje njihovim kompleksima i željama.

(NAP)