Mnogi na društvenim mrežama ovih dana dijele svoja iskustva i situacije u kojima im je Halid pomogao. 

"Bilo je to davno… ali te dane pamtim kao da su jučer bili. Život nije bio lagan — troje djece, mala plata, i stalna borba da se preživi iz mjeseca u mjesec. Radio sam koliko sam mogao, u firmi koja nije plaćala mnogo, ali bilo je to sve što sam imao.

I taman pred zimu, jednog hladnog dana, pozove me šef u kancelariju. „Još danas radi, od sutra više ne trebaš dolaziti. Nema posla.“

Te riječi su mi odzvanjale u glavi dok sam izlazio iz fabrike. Kao da mi se cijeli svijet srušio.

Znao sam da me kod kuće čekaju djeca, i žena koja se trudi da sakrije brigu, ali ja sam znao — ništa nemamo. A sad ni posao. Ništa.

Krenem kući, pješice, jer nisam imao za prevoz.

Svratim u prodavnicu da kupim ono malo što smo mogli priuštiti — litar ulja, malo soli i pet kila brašna. Toliko mi je žena rekla da donesem.

Izlazim iz radnje, ruke mi se tresu, glava puna briga. Pješačim dalje, blatnjavim putem, dok mi se suze same skupljaju u očima.

U jednom trenutku, čujem auto kako se približava. Okrenem se, mahnem rukom - možda neko stane.

I stvarno, zaustavi se auto.

Sjednem unutra, sav prljav i iscrpljen. Vozač me pogleda i pita: „Znaš li ti mene?“

Kažem: „Ne znam, gospodine.“

On se nasmija, onako toplo, kao da mi je poznat odnekud.

Upita me gdje idem, i ja mu polako ispričam sve - da sam ostao bez posla, da imam troje djece, da sam danas kupio samo ono malo brašna i soli. Gleda me, klimne glavom, i bez riječi skrene pred veliki market. Kaže: „Sačekaj me ovdje, brzo ću ja.“

Uđe unutra i nakon nekog vremena vraća se s punim kolicima. Stavlja sve to u gepek i kaže:

„Hajde, idemo da te odvezem kući.“

Kad smo stigli, kaže:

„Uzmi, sve ovo je tvoje.“

Otvorim gepek, a unutra hrane i potrepština — više nego što sam mogao zamisliti. Tad više nisam mogao izdržati. Pukao sam.

Suze su same potekle, onako muški, tiho. A onda on izvadi i nešto novca, pruži mi i kaže: „Evo, da prebrodiš ovu zimu dok ne staneš na noge.“

Bio sam u šoku. Sve mi je djelovalo kao san. Pitam ga drhtavim glasom: „Reci mi, molim te, ko si ti? Da znam kome da zahvalim.“

On se nasmija, onako skromno, i reče: „Ja sam Halid Bešlić, pjevač.“

Samo to. Sjeo je u auto, mahnuo mi i otišao.

A ja sam stajao na kapiji, u snijegu koji je tek počeo da pada, gledao za njim i mislio:

„Ima još dobrih ljudi na ovom svijetu.“

Tog dana nisam samo dobio hranu i novac. Dobio sam nadu. Dobio sam vjeru da se dobro vraća, i da još postoje ljudi koji pomažu iz srca, bez da traže išta zauzvrat. Nikad mu to neću zaboraviti. Zahvalan sam mu dok god dišem”, stoji na kraju.

Halid je otišao, ali ono što je uradio ostalo je u mnogima kao zavjet: kad god mogu, pomoći ću - tiho, bez imena, kao što je on pomogao meni.