Početak je augusta, Sud BiH donosi pravosnažnu presudu kojom osuđuje Milorada Dodika na godinu dana zatvora i zabranjuje mu obavljanje funkcije predsjednika.

Dodik ubrzo nakon toga, u bijesu i potrebi za bilo kakvim kecom u rukavu, najavljuje isprobani "dizač tenzija" - održavanje referenduma, na kojem će se glasati da on ostaje predsjednik i odbacivanje presude Suda BiH, kao i visokog predstavnika. Istovremeno garantuje da prijevremenih izbora za predsjednika Republike Srpske neće biti.

Narodna skupština RS-a potvrđuje njegove najave, određuje 25. oktobar kao datum održavanja referenduma, te donosi zaključke kojima upozorava da bi priprema prijevremenih izbora predstavljala krivično djelo.

Zatim se desilo "nešto", što javnosti nije zvanično poznato, ali je vremenom postalo jasno - Dodik polako referendum stavlja u drugi plan i pristaje na prijevremene izbore, za koje je sa sigurnošću tvrdio da neće biti održani. Razlog guranja referenduma u sjenu je što njegova osnovna ideja (op.a. da se odbaci presuda i Dodik ostane predsjednik) postaje besmislena onog trenutka kada Dodik odlučuje izaći na izbore.

Ono "nešto" što se dogodilo je ogroman pritisak međunarodne zajednice na Dodika da mora izaći na prijevremene izbore. On je na to pristao, ali kompromis nije prošao bez Dodikovog kontrazahtjeva koji je, između ostalog, vezan za Vladu RS-a i njenu zakonitost.

Tako su odluke NSRS-a pale u vodu, mijenjane su na narednim sjednicama, a Dodikova nova najava bila je da će referendum navodno biti održan na isti dan kada i prijevremeni izbori. Nedugo poslije, Dodik izjavljuje da je moguće i da ga održe 9. januara, što ostavlja utisak među biračima da nije odustao od referenduma, ali je pitanje koliko je Dodik iskren u toj najavi.