Otkrio je kako je fudbal počeo trenirati sa Hasanom Salihamidžićem, kako je počeo navijati za Sarajevo, ali i mnogo drugih tema.

- Djed je nakon Drugog svjetskog rata došao u Sarajevo i tako je tata počeo navijati za njega. U mojoj rodnoj Jablanici rijetki su navijali za Sarajevo. Uglavnom za Velež, Dinamo ili Hajduk. A tada su za Sarajevo igrali Safet Sušić, Predrag Pašić..., sjajna ekipa i ja sam bio vatreni navijač i prije nego što sam došao živjeti u Sarajevo.

Kad su pozvali dječake moje generacije da se prijave u klub, odmah sam se javio, igrali smo negdje iza nekog drveća na male golove i bio sam najsretniji na svijetu kad me trener zapisao u bilježnicu da dođem idući dan.

Boris Živković došao je kasnije i napravio veliku karijeru, a dosta momaka iz moje generacije nisu postali profesionalni fudbaleri zbog rata, koji nas je jako poremetio - ispričao je Kovačević dodavši:
- U Sarajevu je bilo prekrasno živjeti. Bio mi je to najljepši period života. I kad sam završavao treći razred trgovačke škole i počeo trenirati sa seniorima FK Sarajeva, počeo je rat. Teško mi je o tome pričati...

Nastavili smo trenirati i tokom rata, imao sam 16 godina, ali nije se mogao igrati ozbiljan fudbal. Koliko god je teško bilo živjeti, fudbal smo stalno igrali.

I kad bi pala granata 100-200 metara dalje, prekinuli bismo pa odmah nastavili. Nije bilo lako doći do Skenderije pa smo neko vrijeme igrali po kvartovima.

Puno turnira smo igrali u Skenderiji, 4+1, ja u ekipi sa svojim idolom Predragom Pašićem, naprijed je bio Ćelo, kojem niko nije smio svirati faul pa smo samo njemu loptu gurali (smijeh).