Najveća motivacija mi je neznanje koje i dalje prevladava i iz kojeg izrastaju predrasude - često okrutne, bolne, ali i potpuno nepotrebne. Motivira me i pomisao da možda upravo sada, negdje, netko prolazi kroz isto ono što sam ja prolazio - u tišini, sam i preplašen. Ako moja priča nekome može pomoći da se taj osjećaj usamljenosti razbije, da shvati kako nije sam i da postoji izlaz, onda vrijedi uvijek iznova govoriti", ističe Edi i dodaje kako njegov roman čini posebnim to što bez uljepšavanja i s puno autentičnosti prikazuje svakodnevicu oboljele osobe. Kao i njegove unutarnje borbe, poglede društva koji, priznaje, znaju biti teži od dijagnoze. Edi, koji je odrastao u okolici Zaprešića, danas živi u Norveškoj sa suprugom Arildom Jensenom (65).

Jeste li dvojili oko priznanja svoje bolesti?
- Roman je duboko inspiriran mojim životom. Sve što čitatelj pronađe između korica proizašlo je iz onoga što sam doživio i proživio. Možda su neki detalji književno oblikovani, ali srž priče je autentična. U tom smislu mogu reći da je lik produžetak mene samoga, moj način da ogolim vlastitu istinu i pretvorim je u nešto što može dirnuti i druge. Naravno da nije lako stati pred svijet potpuno ogoljen, ali shvatio sam da se hrabrost ne rađa u jednom trenutku, već da raste sa svakim novim prihvaćanjem. Što sam više otvarao svoju priču, to sam osjećao veću slobodu.

Kad ste se suočili s dijagnozom?
- Bilo je to prije gotovo deset godina. Simptomi u mom slučaju bili su slični gripi - povišena temperatura, iscrpljenost, slabost. Ali važno je reći da to varira od osobe do osobe, a kod nekih mogu i u potpunosti izostati, što dijagnozu čini još težom i neočekivanijom. Moje tegobe nisu prolazile pa sam otišao na hitni prijam Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", misleći da je došlo do trovanja hranom. Na zahtjev dežurne liječnice izvadio sam krv te se testirao na HIV. Nalaz je bio pozitivan.

Šta vam je u tom trenutku prolazilo kroz glavu?
- S dijagnozom sam se suočio sam - i to je bilo najteže. Nisam je dijelio ni s kim, čuvao sam je duboko u sebi, postala je moja najveća tajna. U tom trenutku nisam vidio izlaz. Najcrnje misli su mi prolazile kroz glavu, osjećao sam se zarobljeno i bez nade. Bio je to period kada sam vjerovao da se moj život urušava i da nema svjetla ispred mene.

Je li strah od same bolesti bio veći od straha od osude i diskriminacije?
- Usuđujem se reći da je upravo strah od reakcije društva bio razlog svemu lošem što sam proživio. Sama bolest bila je teška, ali još teže bilo je nositi teret šutnje, skrivanja i neprestane bojazni od osude i odbacivanja. Taj strah znao je biti snažniji od svakog fizičkog simptoma, paralizirao me iznutra i oduzimao mi volju za životom.

Kako ste pobijedili strahove?
- Moj najveći problem bio je to što o HIV-u nisam znao gotovo ništa. Nisam znao čak ni ono ključno - da postoji lijek i da osoba koja se liječi nije zarazna. Ta neznanja i predrasude koje sam nosio u sebi dovela su me do povlačenja, zatvaranja u svoj svijet i, nažalost, do pogoršanja zdravstvenog stanja. U najtežim trenucima, kada je sve bilo crno i kad sam doslovno živio čekajući smrt, pojavio se moj današnji suprug. Njegova podrška bila je presudna i usuđujem se reći da bez njega možda danas ne bih bio ovdje. On je bio moj oslonac, moja sigurnost i dokaz da ljubav zaista može vratiti život i onda kad misliš da ga više nema. Uz njega, ogromnu snagu davala mi je i moja obitelj. Njihova prisutnost i činjenica da su stajali uz mene značila mi je više nego što će ikada moći znati - i na tome sam im beskrajno zahvalan. Isto tako, moram istaknuti i nevjerojatnu podršku zaposlenika Klinike za infektivne bolesti bolnice "Dr. Fran Mihaljević". To što ti ljudi svakodnevno čine za osobe koje žive s mojom ili sličnim dijagnozama je neprocjenjivo. Oni nisu samo medicinska pomoć već sigurnost, razumijevanje i ljudskost u trenucima kada ti to najviše treba.

Kako je vaša okolina reagirala - jeste li se u tom smislu suočili s odbacivanjem?
- Najtočniji odgovor na ovo pitanje zapravo ću moći dati tek nakon što ovaj intervju ugleda svjetlo dana, jer su do sada za to znali samo moji najbliži. Tek nakon objavljivanja intervjua moja će se priča otvoriti pred svima i pokazati koliko smo, kao društvo, spremni za iskrenost i prihvaćanje. Najveći problem je što se o HIV-u i dalje premalo govori - i u društvu i u institucijama. A šutnja hrani predrasude. Dok god se o temi ne priča dovoljno glasno i jasno, stigma neće nestati.

Kako izgleda vaš svakodnevni život danas u odnosu na trenutak dijagnoze?
- Danas sam sve ono suprotno od čovjeka kakav sam bio tada. Sjećam se trenutka kada sam, nakon što sam dobio dijagnozu, šetao Vlaškom ulicom potpuno slomljen, bez ikakve nade. Da mi je tada netko rekao da će jednog dana moj život biti ne samo normalan nego čak i bolji nego prije same dijagnoze, nikada mu ne bih povjerovao. A upravo tako danas živim kazao je u velikom intervjuu za Gloriju.