Gotovo polovina gradskih bunara, koji služe kao glavni izvor vode za piće, već je presušila, dok godišnje crpljenje vode premašuje prirodno obnavljanje za 44 miliona kubnih metara. Ako se ovaj trend nastavi, svi akviferi u Kabulu mogli bi presušiti do 2030. godine, što bi predstavljalo egzistencijalnu prijetnju za oko sedam miliona stanovnika.

“Bez vode, ljudi napuštaju svoje zajednice. Međunarodna zajednica će ignorisanjem ove krize samo će dovesti do veće migracije i patnje”, upozorio je Dayne Curry, direktor Mercy Corpsa u Afganistanu.

Izvještaj upozorava i na ozbiljnu kontaminaciju preostalih izvora vode. Čak 80% podzemnih voda u Kabulu je neispravno za piće, zagađeno fekalijama, arsenom i visokom salinitetom. U pojedinim domaćinstvima troši se i do 30% prihoda na kupovinu vode, a više od dvije trećine stanovnika se zadužilo upravo zbog potrebe za vodom.

Privatne firme koriste krizu, kopajući dodatne bunare i prodajući vodu po duplo višim cijenama. “Prije smo plaćali 500 afgana za vodu svakih deset dana. Danas je to 1.000 afgana”, kaže Nazifa, učiteljica iz naselja Khair Khana.

Od 2001., broj stanovnika Kabula se uvećao sedam puta, a centralna regulacija i nadzor nad vodosnabdijevanjem gotovo da ne postoje. U januaru 2025, UN je objavio da su partneri dobili tek 8,4 miliona dolara od potrebnih 264 miliona za vodne projekte, dok je dodatnih 3 milijarde dolara pomoći zamrznuto nakon povratka talibana na vlast 2021.

Jedan od projekata koji bi mogao pomoći jeste izgradnja cjevovoda iz rijeke Panjshir, koji bi snabdijevao do 2 miliona stanovnika vodom. No, projekat čeka odobrenje budžeta i dodatne investitore.

“Ne možemo čekati. Ljudi već biraju između hrane i vode. Moramo odmah djelovati”, upozorio je dr. Najibullah Sadid, stručnjak za vodne resurse, navodi Guardian.