Izjavio je to u intervjuu za Novinsku agenciju Patria (NAP) profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu Šukrija Bakšić.

Kako biste iz pravnog ugla ocijenili aktuelnu političku situaciju u Bosni i Hercegovini?

Bakšić: Na bh. sceni imamo ono što imamo praktično u najširem smislu u posljednjih 30 godina. Dakle, ne dešava se generalno ništa novo, ništa spektakularno čemu već nismo svjedočili proteklih decenija. Od Dejtona pa naovamo imamo dva politička bloka suprotstavljena u temeljnom pitanju opstojnosti i budućeg razvitka Bosne i Hercegovine kao države.

Treba uvijek imati na umu da je rat u Bosni i Hercegovini počeo upravo na ta dva suprotstavljena koncepta - da li će Bosna i Hercegovina nakon raspada Jugoslavije nastaviti svoj put kao nezavisna, samostalna i suverena država ili će u nekoj formi ostati vezana za tadašnji ostatak Jugoslavije, tzv. krnju Jugoslaviju.

Mi danas i dalje na sceni imamo sukob ta dva politička koncepta koja su se sukobila u godinama rata. I dalje imamo dva politička pristupa - BiH kao moderna, jedinstvena i suverena država, odnosno njeno rastakanje, u većoj ili manjoj mjeri, zavisno od mogućnosti realpolitike.

Ovo što se sada dešava dešavalo se i ranijih godina, ništa novo. U intenzitetu je nekad jače, a nekad slabije, a i to sve u zavisnosti od prisustva i pažnje međunarodne zajednice s jedne, odnosno dnevnopolitičkih potreba s druge strane.

Već duže vrijeme, barem nekoliko mjeseci, na sceni imamo državni udar. Odgovora od onih koji se u BiH zaklinju nema, odgovora ni od pravosudno-policijskih institucija nema. A jedino čega iz dana u dan ima je antiustavnog i antidejtonskog djelovanja iz Rs.

Bakšić: S takvom konstatacijom bih se mogao složiti. E sad, pitanje je i mogućnosti i efektivnog odgovora. Jer evo, u posljednje vrijeme su se pravosudne institucije ipak trznule, u odnosu na prethodni period kada su sve one nijemo posmatrale te antiustavne aktivnosti.

U posljednje vrijeme, što se tiče pravosuđa, proveden je postupak i već smo dobili i određene presude, e sad je pitanje efektivne mogućnosti da se one i provedu. Da li će doći do njihovog izvršenja, ostaje da vidimo. A mislim da bi bilo bitno kada bi se sankcije koje su na snazi proširile i na aktere koji sprječavaju izvršavanje presuda. Jer bez toga mislim da će se teško provesti određena hapšenja.

Ali ono što je po mom mišljenju važnije i od samih hapšenja je da, kako unutrašnji, tako i međunarodni faktor ne priznaju na bilo koji način produkte neustavnog djelovanja. Dakle, eventualno formirane institucije koje bi izašle izvan okvira ustavnog sistema BiH i Dejtonskog sporazuma ne bi smjele imati nikakvo pravno dejstvo priznato od strane drugih subjekata. I to bi bio jedan efikasan put da se suzbiju takve aktivnosti.

Zašto kontra takvom djelovanju iz Rs nema odgovora iz FBiH, nema sastanaka probosanski i patriotski orijentisanih stranaka, kako to same za sebe vole reći. Zar je moguće da ne mogu prevazići međusobne antagonizme i napokon zajedno sjesti i uraditi nešto korisno za državu?

Bakšić: Nažalost, na toj probosanskoj strani mislim da nemamo dovoljno izgrađenu državotvornu svijest i nemamo kompetentne političke snage. Bojim se da ti naši političari nisu dovoljno dalekovidni, nisu državotvorni. Mislim da je kod njih puno više čistog politikanstva, a najmanje državotvorstva. A odgovor na pitanje zašto nema adekvatnog zajedničkog nastupa jednostavno leži u slabom kvalitetu naših političara.

Ne može se baš kvalitetnim i konkretnim djelovanjem pohvaliti niti intelektualna elita ni akademska zajednica kako bi predložile određena rješenja koja bi vodila ka izlasku iz krize. U čemu je po Vama rješenje aktuelne krize?

Bakšić: Pa mislim da bi bilo rješenje insistirati na izgradnji međuentitetskog povjerenja. Jer činjenica je da između dva bosanskohercegovačka entiteta ne postoji granica u onome smislu u kojem je ona određena međunarodnim pravom. Dakle, ne postoji granica s međunarodnopravnim režimom. Postoji jasna međuentitetska linija razgraničenja koja je zapravo administrativno razgraničenje nadležnosti pojedinih institucija.

A bojim se da se u glavama naših ljudi i s jedne i s druge strane te linije formira kineski zid i da se mi, kako vrijeme prolazi, jednostavno navikavamo na to - oni i mi. I zato je potrebna što je moguće veća fluktuacija, veća saradnja između običnih građana u dva entiteta.

Evo, recimo ovdje kod nas u Sarajevu imate dvije kategorije ljudi - jedni imaju određenog kontakta s Republikom srpskom - ili s ljudima, ili poslovnim subjektima ili po pitanju imovine, a imate i ove koji to nemaju. I kod ovih koji to nemaju još uvijek se osjete određene predrasude, kao - to je nešto gdje ljudi druge nacionalnosti ni na koji način nisu dobrodošli.

A zapravo kad odete tamo i boravite neko vrijeme, ja tu imam nekih ličnih iskustava, vidi se da nije to baš sve tako. Običan svijet i s jedne i s druge strane međuentitetske linije razgraničenja nalazi načina za zajednički dijalog i razgovor. I mislim da u tom pravcu treba djelovati.

Mene je prije izvjesnog vremena jako obradovala informacija koja se pojavila u medijima, i to je mislim dobar znak, da su dva entitetska hrvačka saveza sjeli zajedno i dogovorili formiranje krovne institucije - Hrvačkog saveza BiH. Jer su i u jednom i u drugom entitetskom savezu shvatili da na međunarodnim takmičenjima bez tog detalja ne mogu nastupati. Hrvanje, naravno, nije najvažnija stvar na svijetu i u životu, ali je dobro da bar u nekim segmentima postoji svjesnih ljudi koji žele saradnju, žele uključenje u međunarodne tokove. Jer podijeljeni unutra ne možemo ni vani biti integrisani. Ne može se govoriti o integraciji države bez integracije društva.

A vizavi akademske zajednice, nažalost kod nas je ona poprilično i kvantitativno i kvalitativno osiromašena. Na to utječe i migracija stanovništva. Svjedoci smo da dosta ljudi odlazi iz Bosne i Hercegovine i ti odlasci ne zaobilaze ni akademsku populaciju, i tu se osjeti određeni manjak, i mislim da je to jedan od razloga. A drugi razlog, nažalost, imamo puno univerziteta. Ovaj "bolonjski proces" je ljude poprilično odvojio od nauke, od nekog intelektualnog stvaralaštva, i uposlenici na univerzitetima prilično su opterećeni tim nekim svakodnevnim, da ne kažem banalnim nastavnim aktivnostima.

Kako po Vašem mišljenju deblokirati vlast na nivou države? Da li Ustav BiH ili Dejtonski sporazum možda sadrže neke mehanizme kojim bi se odblokiralo funkcionisanje Doma naroda BiH, a delegati natjerali da prisustvuju sjednicama?

Bakšić: Tu imamo taj problem vitalnog nacionalnog interesa koji nije određen, i jedan put bi bio za deblokade da se, kao što je recimo urađeno na nivou Federacije, definiše koja pitanja mogu ići pod vitalni nacionalni interes. I onda se, ako već imate određenu listu, ne može svako pitanje podvoditi pod vitalni nacionalni interes, već samo ona koja bi po prirodi stvari i spadala u tu materiju. I već bismo tu imali jednu deblokadu jer bi se smanjila mogućnost komplikovane procedure koju sa sobom vuče vitalni nacionalni interes.

E sad, da bi profunkcionisao Dom naroda, što se tiče samog učešća delegata, nažalost tu ne postoje neke velike mogućnosti. Jer da im i postavite ograničenja u smislu nekih ličnih sankcija, onda se to kosi sa slobodnim mandatom kojim raspolažu. Po meni bi tu i birači trebali imati malo proaktivniju ulogu - nije dovoljno samo od izbora do izbora zaokružiti imena. Tu bi se trebao malo više uključiti i nevladin sektor, u smislu monitoringa i javnog prozivanja i praćenja aktivnosti pojedinih parlamentaraca. I na taj bi se način možda mogla povećati njihova efikasnost.

A onda, kad pogledate, ako neko i izbjegava učešće u radu sjednica, uglavnom je to dirigovano od strane političkih centrala njihovih stranaka. Malo koji delegat sam od sebe ne dolazi na sjednice, bojkotuje, već je sve to dirigovano prema potrebama datog političkog trenutka.

(NAP)