Iza retorike „zaštite srpskog naroda“ krili su se planovi teritorijalne podjele, etničkog čišćenja i stvaranja „velike Srbije“.

U samom središtu tih događaja stajala su dvojica ljudi: Radovan Karadžić, osuđeni ratni zločinac i tadašnji predsjednik Republike Srpske, te Slobodan Milošević, tadašnji predsjednik Srbije i ključni politički igrač u bivšoj Jugoslaviji.

Ono što je uslijedilo bio je rat koji je iza sebe ostavio više od 100.000 mrtvih, stotine silovanih žena, logore, masovna protjerivanja i genocid u Srebrenici.

Tajni razgovor iz januara 1992.

Dana 5. januara 1992. godine, svega nekoliko mjeseci prije formalnog izbijanja rata u Bosni i Hercegovini, Milošević i Karadžić vodili su tajni telefonski razgovor, koji je godinama kasnije procurio u javnost.

Od samog početka razgovora, Milošević postavlja politički okvir u kojem odbacuje ideju o priznavanju Bosne i Hercegovine kao nezavisne države:

„Nećemo mi tražiti to priznanje. Da priznamo nikoga, jer nismo ni mi suvereni.“

Ova izjava zapravo služi da opravda paralelne političke poteze bosanskih Srba. Jer ako ni Srbija „nije suverena“, onda ni BiH, prema toj logici, ne može postojati kao nezavisna. To je bio pravni manevar, pokušaj da se ospori međunarodno priznanje BiH i pripremi teren za stvaranje zasebne srpske strukture.

Jedan od najotvorenijih trenutaka razgovora dolazi kada Milošević komentariše tadašnjeg predsjednika Predsjedništva BiH, Aliju Izetbegovića, i ideju nezavisnosti BiH:

„Srbi mogu samo da se smeju na Izetbegovićevu nezavisnost. Kakva je to država koju je važnije da priznaju spoljne zemlje nego sopstveni građani?“

U ovoj rečenici sadržan je čitav pristup koji su bosanski Srbi pod vodstvom Karadžića primijenili u narednim mjesecima. Potpuna negacija državnog suvereniteta BiH, delegitimizacija vlasti u Sarajevu i političku priprema za podjelu zemlje.

U jednom trenutku, Milošević Karadžiću prenosi ton razgovora s američkim ambasadorom Warrenom Zimmermanom, koji je u to vrijeme imao aktivnu ulogu u mirovnim inicijativama u Jugoslaviji: 

„O tebi je govorio jako dobro. Sa vrlo ovako laskavim ocenama.“

„Kaže: vrlo mudar političar. Mi ga kao takvog cenimo.“

Milošević jasno koristi ovu „američku pohvalu“ kako bi dodatno učvrstio političku sigurnost Karadžića i motivisao ga da nastavi s istom linijom djelovanja.

Pred kraj razgovora, Karadžić pokušava opravdati političke i vojne poteze koje poduzima njegova stranka, navodeći da se Bošnjaci „ilegalno naoružavaju“:

„Njihovi neki ljudi rade vrlo nelegalne stvari. Dijele oružje... Prave vojsku, bosansku.“

Ove izjave, bez konkretnih dokaza, korištene su u javnom prostoru kao opravdanje za formiranje tzv. Vojske RS-a i kasnije vojne operacije koje će rezultirati mnogim zločinima protiv čovječnosti.

Slobodan Milošević je uhapšen 2001. godine i izručen Haškom tribunalu (ICTY), gdje mu je suđeno za ratne zločine u Hrvatskoj, Bosni i na Kosovu. Umro je 2006. godine u pritvoru, prije izricanja presude.

Radovan Karadžić je godinama izbjegavao pravdu skrivajući se pod lažnim identitetom. Uhapšen je 2008. u Beogradu, a Haški tribunal ga je 2016. godine pravosnažno osudio na doživotnu kaznu zatvora za genocid, zločine protiv čovječnosti i kršenje zakona i običaja ratovanja.

U nastavku poslušajte cijeli razgovor.