Midhad Hujdur – Hujka ili Mito kako su ga zvali njegovi najbliži saborci i prijatelji rođen je 28. decembra 1953. godine u Mostaru. Od 1986. radio je u zemlji i inostranstvu za bosanskohercegovačku kompaniju “Hidrogradnja”. Kao rezervni policajac prijavio se u Stanicu policije Luka u Mostaru 19. decembra 1991., a samo nekoliko mjeseci kasnije, aprila 1992. postaje simbolom otpora i snage Mostaraca. Formiranjem Armije Republike Bosne i Hercegovine postaje komandant bataljona Prve mostarske brigade kojom je komandovao Arif Pašalić.

Prelaskom Pašalića na mjesto komandanta IV korpusa, Hujka preuzima komandu nad Prvom mostarskom brigadom, koja će nakon njegove pogibije postati 41. slavna brigada Armije RBiH. Poginuo je 30. juna 1993. godine u borbama za deblokadu Mostara. Posthumno mu je dodijeljen čin brigadnog generala. Odlikovan je ratnim priznanjem Zlatni ljiljan 1992, a Ordenom heroja oslobodilačkog rata 1994. godine piše heroji.ba, prenosi mostarski.ba.

Djetinjstvo

Midhad Hujdur, sin Husnije i Bahrije, odrastao je u mostarskoj mahali Luka.

- Roditelji su se davno razveli, pa je majka živjela u Sarajevu. Umrla je mlada u 47, kao i otac koji je umro u 52. godini – naveo je Jasmin Hujdur, brat.

Veći dio svog života Midhad Hujdur živio je sa tetkom Šerifom koja ga je odgojila zajedno sa dvojicom braće Mirsadom i Jasminom. Imao je još i polubrata Mensura i polusestru Mirsadu koji su živjeli u Sarajevu. Kao svaki pravi Mostarac odrastao je na Neretvi.

- Igrali smo lopte, hvatali golubove, kupali se u Neretvi... - izjavio je Esad Kosić, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

- Bio je pravi drug, hrabar, previše pošten, u duši dobar čovjek, koji se ničega nije bojao. Uvijek je bio na strani slabijih. Još kao dijete nametao se kao vođa – istakao je Nino Sefić, saborac i drug iz djetinjstva)

Sretni otac i dobar komšija

Sa suprugom Ramizom, Midhad Hujdur imao je tri kćerke: Elvinu, Editu i Enitu. Bio je brižan otac i suprug. Čak i u najtežim ratnim danima koristio je svaki slobodan trenutak da ga provede u društvu sa svojim ljubimicama.

- Bio je čovjek od akcije i izuzetan komšija. Često je pomagao svojim komšijama i nikada nije gledao da li će najviše povući - naveo je Esad Kosić, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Na Limanu Hadžića u Luci bilo je nekada smetljište na kojem je Midhad Hujdur sa dvojicom drugova napravio igralište.

- Imao je zdrave ideje. Tako smo i napravili to igralište. Tu smo proveli dosta lijepih trenutaka, igrali lopte. Sjećam ga se iz tog vremena kad je danima dolazio i sam radio. Trebalo je to sve poravnati... - riječi su Esada Kosića, saborca, nosioca ratnog priznanja Zlatni ljiljan.

Tiha okupacija Mostara

Masovnim dolaskom rezervista JNA iz Srbije i Crne Gore u Mostar 19. septembra 1991. godine započela je tiha okupacija Mostara. Pored terora nad civilnim stanovništvom u okviru agresije na Republiku Hrvatsku 1. oktobra 1991. godine, snage tzv. JNA izvršile su i napad na selo Ravno na teritoriji Bosne i Hercegovine. Navodno, kao odgovor srbijanskoj agresiji 18. novembra 1991. ekstremno orijentirani bosanski Hrvati predvođeni Matom Bobanom i Darijom Kordićem proglašavaju postojanje Hrvatske zajednice Herceg-Bosna. Iako su probosanske političke snage uzaludno pokušavale pronaći mirno rješenje sukoba, rat se već nadvio nad Mostarom.

S obzirom da je grad bio veliki vojni centar s jakom zrakoplovnom industrijom, u Mostaru je bilo smješteno 6 kasarni JNA. Iako su mnogi Mostarci vjerovali da je rat nemoguća opcija, dolaskom bahatih rezervista iz Crne Gore i Srbije sa već „bogatim“ ratnim iskustvom iz Hrvatske, gradom se sve više širio strah i nevjerica.

- Kada su rezervisti počeli divljati po ulicama i pucati, kada niste mogli ulicom proći od njih, narod je počeo shvatati da će nešto biti – kaže Ramiza Hujdur, supruga.

- U tom periodu Midhad Hujdur je hodao od kuće do kuće, pokušavajući animirati i organizirati i one koji nisu vjerovali da će doći do rata. Mi koji smo već tada bili sa Hujkom to smo shvatali drukčije. Vidjeli smo da će početi rat i da će nam se desiti ono što se i desilo – kaže Kosić.

Početak agresije na Mostar

- Ispred golorukog naroda uz minimalna vojnotehnička sredstva kroz samoorganizaciju na čelo probosanskih snaga u Mostaru staje Midhad Hujdur. Najprije kao komandir čete, a potom i komandant mostarskog bataljona TO – navodi Sulejman Budaković, tetak, general ARBiH i nosilac Ordena za vojne zasluge sa srebrenim mačevima.

O početku rata za Bilten Mostarske brigade komandant Midhad Hujdur u aprilu 1993. godine rekao je: „Kada su Iračani napali Kuvajt, bio sam tamo na službenom putu i zgražavao se nad zlodjelima Sadama Huseina. Dječaci od petnaest godina bili su u stroju s puškama u rukama. Nisam mogao ni pomisliti da će se nešto slično i nama dogoditi. Danas kažem da je ono Božija milost u odnosu na ovo šta se nama događa. Moj prvi susret sa četnicima bio je na Bišini u ljeto 1991. Putovao sam u Gacko. Zaustavili su nas ljudi sa crnim čarapama na glavama i puškama u rukama. Jedan od njih proderao se: ‘Otvorite mu kofer!’ Prepoznao sam glas svog nekadašnjeg kolege Voje Radojčića. Od tog trenutka sve mi je bilo jasno. Više nikad nisam otišao na posao, već sam se prijavio u sastav rezervne milicije i obukao uniformu. Dolazak srpskih rezervista u grad za nas je bio znak da se moramo organizirati. Na to su nas upozoravali i Hrvati. Prve puške na Luku donosimo Nino Sefić, Ćaba Čelebić, rahmetli Azer Husković, koji je poginuo na Luci i ja. Mnogi su nas tada ismijavali. Oružje smo dobili od SDA i nekih ljudi iz HVO-a. Još ranije bio sam kupio papovku. Srpske rezerviste mrzili smo iz dna duše i jedva smo čekali povod da se sukobimo s njima. Okupljali su se u kafani ‘Pretprazničko veče’ gdje su pili, pjevali četničke pjesme i izazivali. Tu su maltretirali naše sugrađane. Negdje u martu 1992. godine, dok sam bio na straži na Lučkom mostu, dotrčao mi je jedan okrvavljen dječak plačući... Tada smo prvi put reagovali... Samo dan prije eksplozije cisterne kod Sjevernog logora nas četvorica, Elvedin Ajanić, Semir Balta, Cevra iz Mahale i ja, pušteni smo iz tog logora gdje smo bili kao zarobljenici. Zarobili su nas srpski rezervisti u hotelu na Buni gdje smo otišli da zajedno s mještanima Bune i Hrvatima pružimo otpor četnicima. Kako se stotinjak četnika od Gubavice približavalo Buni, tako se sve razbježalo. U hotelu ih je čekalo samo nas nekoliko. Planirao sam da ih upustimo unutra, zatim zarobimo i razoružamo. Međutim, Ajanić je izgubio strpljenje i ispalio je metak. Nismo htjeli ludo izgubiti glavu i predali smo se. Maltretirali su nas i na Buni i u Sjevernom logoru. Poslije određenih intervencija pušteni smo. Vidjelo se na televiziji kako smo bili maltretirani.“

Dok su u Sarajevu trajali mirovni protesti ispred Parlamenta Republike BiH, eksplozija cisterne tadašnje JNA napunjena eksplozivom, 3. aprila 1992. godine kod Sjevernog logora, najavila je otvoreni sukob patriotskih i velikosrpskih snaga na području Mostara. Eksplozija cisterne bila je povod generalu JNA Momčilu Perišiću da započne bjesomučno razaranje Mostara. Istovremeno tzv. predsjednik Hrvatske zajednice Herceg-Bosna Mate Boban formira dobro naoružano Hrvatsko vijeće odbrane i preuzima komandu odbrane Mostara – u početku blago osporavajući legitimitet organa Republike Bosne i Hercegovine. U situaciji kad su snage JNA okupirale jug Hrvatske i držale Dubrovnik u okruženju, namjera JNA je bila odsjeći Mostar s juga, te pravcem Stolac – Čapljina – Metković ovladati istočnom obalom Neretve. Legendarni mostarski novinar Mišo Marić u Dnevniku bosanskohercegovačke državne televizije u svom izvještaju iz Mostara povodom mostarskih demonstracija za mir 5. aprila 1992. godine izvijestio je: “Za svih ovih dragih i dugih godina koliko vaš reporter živi u Mostaru čuo je da Mostarci i Hercegovci, koji ispred Mostara i svoje Hercegovine, i svoga Veleža ne daju nikome – skandiraju „Ovo je Bosna“...” Ipak, već 10. maja 1992. godine snage JNA uz artiljerijsku podršku osvajaju kompletnu lijevu stranu Mostara. Sjećajući se toga 1993. Midhat Hujdur govrio je mostarskim novinarima: „Mi na Luci, kao i oni Mostarci u Donjoj Mahali, Cernici, Carini i drugim mostarskim mahalama, branili smo svoje mahale, avlije i ognjišta srcem. Da smo imali samo malo više oružja, četnici nikada ne bi došli blizu naših kuća. Napustili smo lijevu obalu u trenutku kada je sve gorjelo, plamen do neba, kad je sve plivalo, cijevi popucale, a topovi rigali granate. Četnici su uništavali sve bez milosti, misleći da će uništiti i našu dušu. Grdno su se prevarili. Zaboravili su da feniks niče iz pepela... Tako smo i mi, Mostarci, nakratko ostavili svoje sokake i kuće da bismo se pripremili za ponovni povratak...“

Oslobađanje istočne obale

Mjesec dana kasnije, nakon reorganizacije i obuke na Gorancima 11. juna 1992. mostarski borci forsiraju Neretvu i potiskuju snage JNA iz istočnog dijela grada do Podveležja. Faktor iznenađenja bio je presudan. Zarobljene su ogromne količine naoružanja.

- Tada snage JNA još uvijek nisu imale dobro utvrđene položaje. Nikada mi neće biti jasno što smo dobili naređenje da stanemo. Mogli smo ih tjerati do Drine... - navodi Midhad Hujdur, april 1993.

Bio je to svijetli trenutak borbe u Mostaru i primjer da se združenim djelovanjem može postići uspjeh. U borbama za oslobođenje Mostara od JNA učestvovalo je 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona TO-a RBiH, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a uz artiljerijsku podršku HVO-a. Istočna strana grada bila je već sva srušena, a tek slijedi 10 teških ratnih mjeseci u sukobu sa dojučerašnjim saborcima – pripadnicima HVO-a.

Sukob sa HVO

Nakon oslobođenja istočne obale grada, u već razorenom gradu u koji su se slijevale rijeke bošnjačkih izbjeglica, započinju problemi s Hrvatskim vijećem odbrane i Bobanovim konceptom podjele Bosne i Hercegovine.

- S Hrvatima smo počeli pošteno od srca, ali su se odjednom okrenuli protiv nas. Neki naši prijatelji su govorili da nas čeka rat i s njima. To su neki fini ljudi koji su odavde otišli, ali su nam rekli da ne znamo šta nas čeka ovdje u Mostaru. I zaista je bilo teško. Napali su nas s obje strane, a oružja nije bilo. Sve što smo imali, to smo mi sami zarobili – navodi Nino Sefić, borac.

U julu 1992. godine formira se Prva mostarska brigade na čelu sa Midhadom Hujdurom, a nešto kasnije u oktobru formiran je i 4. korpus ARBiH.

- Midhad Hujdur volio je slušati savjete profesionalnih oficira. U svim djelovanjima učestvovao je kao u igri i volio je to. Bio je čovjek trenutka. Isto kao da ga je historija predodredila da se rodi u tom periodu kada će trebati svom narodu... - kaže Esad Kosić, saborac, nosilac ratnog priznanja Zlatni ljiljan. 

(Mostarski.ba, Sead M.)