Majku ju ukopao, ubila ju je granata. 2007. je pronađen jedan dio tijela njegovog oca, drugi dio je pronađen ove godine.

1995., tada 17-godišnji Senahid je, zajedno s ocem i ostalim Srebreničanima, bježeći od smrti, krenuo kroz šumu.

Kroz tu šumu, istim tim putem, prošao je i nakon rata. Bilo je isto toliko bolno.

Gledajući ljude kako ginu, u glavi mu je bilo samo jedno pitanje, kad je on na redu. Nije znao ni gdje ide, ni da li će preživjeti, ali svjestan je da je on mogao biti među onima koji su izgubili svoj život, među onima čiji ostaci danas leže u hladnoj, krvlju natopljenoj potočarskoj zemlji.

Uprkos nenadoknadivom gubitku i bolnim uspomenama, s nadom da će biti bolje, Senahid Ahmetović se s porodicom vratio u Srebrenicu.

Kaže da u Potočarima osjeća mir, ali njegova supruga Merima, ne dijeli ni isto mišljenje ni ista osjećanja. Gorak je osjećaj živjeti u Potočarima, u Republici Srpskoj, nakon svega što se desilo, priznaje Merima.

Ahmetovići imaju troje djece, koju bez obzira na golgotu koju su preživjeli, ne uče da mrze, bilo koga.

Samra Ahmetović, Senahidova i Merimina kćerka kaže da nije tako loše živijeti u Potočarima, ali joj teško pada to što nema puno ljudi pa nema s kim ni da se druži. Ona svoje vrijeme ispunjava crtanjem i sviranjem gitare. To joj je razonoda, ali to joj ujedno daje i nadu da će postići nešto u životu.

A nije Samra jedina umjetnica u porodici, i njen otac je itekako vješt s rukama. On se, otkako zna za sebe, bavi duborezom.

Senahid je svjestan da je njegovoj djeci teško, svjestan je da se njegova supruga brine jer i on strahuje za budućnost svoje djece. Kaže da je Srebrenica grad mrtvaca, ali nastoji da svojoj djeci priča samo najbolje o njoj, kako bi i oni nekad, kao što je on danas, bili u Srebrenici sretni i kako bi je voljeli na isti način na koji je voli on.

Novinar: Adna Zukanović
Snimatelj: Alen Alilović
Montaža: Adis Zilić