Po nekoj najosnovnijoj definiciji, diktator je politički lider koji ostvaruje apsolutnu vlast i kontrolu nad državom, često kroz autoritarne ili represivne metode. Diktatori obično diktiraju političku agendu, ne uzimajući u obzir mišljenja ili prava svojih građana, te zloupotrebljavaju svoju moć radi ostvarivanja ličnih interesa ili očuvanja svoje vlasti.

Diktatori nerijetko dolaze na vlast putem nasilnih ili nedemokratskih sredstava, poput vojnog puča ili izborne prevare, i često se oslanjaju na represiju, cenzuru, strah i kontrolu medija kako bi suzbili bilo kakav otpor ili opoziciju. Diktature su često karakterisane nedostatkom pravne države, kršenjem ljudskih prava i institucionalizovanom korupcijom.

Da elaboriramo, diktator je politički lider koji se oslanja na represiju, kontrolu i nasilje kako bi održao svoju vlast nad državom, često na štetu sloboda i prava svojih građana.

U ovom članku nećemo pisati o današnjim najpopularnijim svjetskim diktatorima poput ruskog predsjednika Vladimira Putina, ili njegove marionete iz Bjelorusije Aleksandra Lukašenka o kojima su ispričane skoro sve priče, naročito nakon agresije na Ukrajinu. 

U ovom članku ćemo govoriti o diktatorima čije priče našoj domaćoj javnosti i nisu toliko poznate. Naravno, lista je ogromna, pa samim tim se ne možemo dotaći svakog od njih. 

Ilham Aliyev

Predsjednik Azerbejdžana Ilham Aliyev važi za gospodara života i smrti u toj zemlji. 

Zemljom, koja spada među države sa najvećim naftnim rezervama na svijetu, decenijama vlada autokratska porodica Aliyev. 

Od 1993. do 2003. godine, bivši lokalni šef sovjetske obavještajne službe KGB-a i diktator Heydar Aliyev bio je predsjednik države, a nakon što je obolio, njegov sin Ilham došao je na čelo države.

Na vlast je došao 2003. godine na izborima punim nepravilnosti, a 2008. godine dobija novi mandat. Ustavnim promjenama na namještenom referendumu 2013. godine ukinuo je limite za mandate predsjednika, čime je stvorio preduslov da bude doživotni predsjednik. Na predsjedničkim izborima održanim u februaru 2024. godine, osvojio je čak 92,1 posto glasova.

Ilham je preuzeo diktatorski stil vladanja svog oca, a njegova vladavina je prožeta progonima i mučenjem neistomišljenika, bilo da se radi o političkim oponentima, aktivistima ili novinarima, te općom korupcijom.

2017. godine, kao dar za njen rođendan, imenovao je suprugu Mehriban kao prvu potpredsjednicu Azerbejdžana na način da joj je faktički izmislio tu poziciju ustavnim promjenama iz 2016. godine. 


Mehriban i Ilham Aliyev

Treba istaći da pozicija potpredsjednice omogućava da se automatski naslijedi predsjednik u slučaju smrti ili nesposobnosti da obavlja dužnost. 

Inače, porodica Aliyev je najmoćnija u Azerbejdžanu. Njegova supruga Mehriban je rođena u jednoj od najbogatijih porodica u toj kavkaskoj državi. Pashayevi su vlasnici više banaka, osiguravajućih društava, građevinskih firmi, poslovnih zgrada, a zastupnici su skupocjenog automobilskog brenda „Bentley“. Veliki broj pripadnika ove familije obavlja visoke dužnosti u institucijama Vlade.

Potpredsjednica i prva dama Azerbejdžana Mehriban Aliyev u zemlji, ali i na zapadu, poznata je kao zaljubljenica u luksuz, strastveni kolekcionar skupocjenih komada odjeće, nakita, kojima ističe svoj elegantni i mladalački izgled. Neki zapadni diplomati govorili su da joj je lice prilično “ukočeno” zbog brojnih estetskih intervencija. 

Američki dnevnik svojevremeno je, također, pisao da se bogatstvo porodice Aliyev mjeri desetinama miliona dolara i da, u saradnji s porodicom njegove supruge, oni kontrolišu cjelokupan javni sektor, bogate energetske resurse nafte i plina, telekomunikacije, građevinske poslove na kojima se samo u glavnom gradu Bakuu godišnje obrne više milijardi eura.

Inače, Aliyev je 2013. godine u jednoj anketi izabran za najkorumpiranijeg političara u Evropi. Sve navode o korupciji i enormnom bogatstvu prebačenom u offshore kompanije u inostranstvu, predsjednik Azerbejdžana je demantirao.  



Serdar Berdimuhamedow

Slično kao i Aliyev, i Serdar Berdimuhamedow je “naslijedio“ državu od svog oca Gurbangulyja.

U martu 2022. godine, nakon vanrednih izbora, postao je predsjednik Turkmenistana.

U politiku je iznenada ušao 2016. godine, i od tada je, gle čuda, konstantno napredovao u službi.

Njegov uspon je počeo kada se počelo u javnosti "šuškati" o lošem zdravlju njegovog oca.

Čvrsto kontrolisani državni mediji Turkmenistana nazivali su Serdara "sinom nacije", dok su ga prikazivali kao "skromnog i dobrog srca" porodičnog čovjeka koji je zaslužio "poštovanje svojih kolega".

Pojedini ga opisuju kao vrlo paranoičnog, te je shodno tome posvetio veliku pažnju sopstvenoj sigurnosti. Na posao je dolazio u koloni vozila sa zatamnjenim staklima, u pratnji službenika obezbjeđenja, "kao predsjednički konvoj" i sve to dok je bio na dosta nižim pozicijama.


Turkmenistanski predsjednik na umri

Čak je imao člana obezbjeđenja koji je bio smješten iza vrata njegove kancelarije i samo je nekolicina službenika imala dozvolu da uđe u njegovu kancelariju i razgovara s njim.

Zanimljiva je priča o njegovom ocu megalomanu, koji je svojim gestovima ostavljao doznanja da je on glavi.

Naručio je naručio zlatnu statuu od preko šest metara njegovog omiljenog psa, koji je bio lokalne alabajske rase, a koja je podignuta u Ashgabatu. 



2015. godine se "ovjekovječio" svojom statuom u glavnom gradu Turkmenistana.

Izlivena u bronzi i prekrivena 24-karatnim zlatnim listićima, statua se uzdiže preko 20 metara od tla i nalazi se na izdanku bijele mermerne litice.


Statua Gurbangulyju

Njegovi zvaničnici su insistirali da se statue grade kao odgovor na veliku potražnju javnosti.

"Moj glavni cilj je da služim narodu i domovini. I zato ću poslušati mišljenje ljudi i učiniti kako oni žele", rekao je svojevremeno stariji Berdimuhamedow.



U državi, koja je bogata plinom, ne postoji sloboda medija. Čak su prema izvještaju Reportera bez granica iz 2019. godine bili na zadnjem mjestu svjetske rang liste za slobodu medija. Čak i iza Sjeverne Koreje. 

U Turkmenistanu vlada korupcija, te država ima treći najniži rejting slobode u svijetu. 

Namjera Burdimuhamedowa starijeg, nakon povlačenja, je bilo da vlada iz „sjene“. Međutim, nakon niza odluka Serdara o smjenama ljudi bliskih njegovom ocu, Gurbanguly je krenuo u proces povratka stvarne vlasti tako što je započeo reformu koja transformiše gornji dom parlamenta Turkmenistana, koji inače on vodi, u tijelo sa gotovo neograničenim ovlastima. 

Tako bez njegovog odobrenja se ne mogu vršiti nikakve promjene, uključujući kadrovske rekonstrukcije, a predsjednik države je sada stavljen na isti nivo kao i ministri. I, naravno, ako šef države iz bilo kojeg razloga nije u mogućnosti da obavlja svoje dužnosti, one automatski prelaze na predsjedavajućeg novog naddržavnog vijeća.

Emomali Rahmon

Vladavina Emomalija Rahmona u Tadžikistanu traje skoro pune 32 godine, još od raspada SSSR-a.

Nazivaju ga "snažnim čovjekom" koji vlada "čeličnom pesnicom".

Rahmon je bio u Pacifičkoj floti Sovjetske mornarice početkom 1970-ih, a nakon povratka u svoju rodnu regiju Danghara radio je kao električar dok je bio aktivan u lokalnoj politici. Kasnije je postao direktor Sovchose, velike državne farme. Nakon raspada Sovjetskog saveza, kreće njegov uspon. 

Godine 1990. izabran je za narodnog poslanika tadžikistanskog parlamenta, a 1992. postao je načelnik provincije Kulob. Iste godine, kao kompromisnog kandidata, parlament ga je izabrao za predsjedavajućeg - najvišeg političkog položaja mlade države u to vrijeme - i šefa vlade.

Inače, Rahmon je gotovo slučajno došao na vlast jer je u to vrijeme bilo mnogo drugih zvaničnika u Tadžikistanu na koje se na sličan način gledalo kao na privremena rješenja za problem rukovodstva u zemlji.

Tokom njegovih prvih 10 godina na vlasti, nekoliko ljudi ga je moglo zamijeniti jer je on zapravo samo radio ono na šta su ga drugi uvjeravali.

Devedesetih godina, nakon raspada Sovjetskog Saveza, zemlja je bila upletena u krvavi građanski rat između centralne vlade i opozicije - koja je uključivala liberalne, demokratske i islamske stranke i pokrete. Rat je trajao pet godina i, iako se procjene uvelike razlikuju, smatra se da je u borbama ubijeno između 23.000 i 60.000 ljudi.

Rahmon je postigao mirovni sporazum s opozicijom 1997. godine, koji je omogućio predstavnicima opozicije da zauzmu 30% vladinih mjesta i drugih ključnih političkih pozicija i skoro trećinu mjesta u parlamentu. 


Rahmon i Putin

Rahmon se u početku pridržavao sporazuma, ali je do kraja 2000-ih postepeno izbacivao opozicionare sa svih funkcija.

Godine 2015. zabranio je Islamsku stranku - drugu po veličini političku stranku i označio je terorističkom organizacijom.

Hiljade pristalica zabranjene stranke i mnogi drugi opozicionari otišle su u izgnanstvo, a mnogi su izvijestili da su bili proganjani i u inostranstvu.

Zanimljivo je da se prezivao Rahmonov do 2007. godine kada je iz prezimena izbacio "ov" kako bi na taj način obeshrabrio svoje sunarodnike da koriste "strana" imena.

Već nekoliko godina postoji katalog "dozvoljenih" imena. Vlasti Tadžikistana također samovoljno zaustavljaju muškarce s dugim bradama i daju im da obriju dlake na licu jer se to smatra obilježjem islamista. Ženama se izričito savjetuje da ne nose "evropsku" ili crnu odjeću, umjesto toga se poziva da nose tradicionalnu nacionalnu odjeću.



Rahmon je nekoliko puta već mijenjao ustav. Od 2016. godine uklonjena su ograničenja mandata za predsjednika što mu je omogućilo da doživotno ostane na vlasti. U parlamentu su mu u čast čitane pjesme, a državni mediji ga često porede sa suncem (a nije Mirsad Kukić). Širom Tadžikistana postavljeni su posteri sa slikama i izrekama Rahmona. U javnosti, svaka osoba se mora obratiti Rahmonu sa Chanobi Oli, ili "Vaša Ekselencijo", piše DW.

U aprilu 2020. godine, Rahmonov 32-godišnji sin Rustam Emomali imenovan je za šefa parlamenta postavši drugi najvažniji političar u zemlji. Ranije je minimalna dob za predsjedničku kandidaturu snižena sa 35 na 30 godina.

Njegova najstarija kćerka Ozoda je na čelu Rahmonove predsjedničke administracije, dok je njen suprug zamjenik šefa Narodne banke Tadžikistana.

Mnogi rođaci i sunarodnici iz okruga Danghara, gdje je rođen Emomali Rahmon, zauzimaju ključne pozicije. 

Inače, Tadžikistan je najsiromašnija zemlja u centralnoj Aziji, sa prosječnom platom od oko 128 eura (151 dolar) mjesečno, te im BDP uveliko ovisi o dijaspori koja je u Rusiji. 

Shavkat Mirzyjoev

Nakon smrti autoritarnog lidera Islama Karimova, koji je vladao Uzbekistanom punih 26 godina, odnosno, sve do posljednjeg dana svog života, Shavkat Mirzyjoev je došao na čelo ove zemlje. 

Mirzyjoev je bio premijer više od decenije prije nego što je 2016. godine postao predsjednik. 

Kada je došao na vlast, Mirzyjoev je obećao "novi Uzbekistan". On je okončao međunarodno osuđen sistem prinudnog rada na pamučnim poljima u zemlji, gdje su školarci često bili tjerani da beru pamuk zajedno sa svojim učiteljima. Takođe je dozvolio ograničene medijske slobode, uključujući puštanje nekih stranih medija nazad u zemlju.

Međutim, zemlja je u stagnaciji, predsjednički mandat je izmjenama produžio sa pet na sedam godina, te bi, budući da je izabran na prošlogodišnjim izborima, mogao ostati na vlasti do 2037. godine. 

Mirziyoev je izašao iz sovjetskog administrativnog komandnog sistema i dio je uzbekistanske nomenklature, elite moći u zemlji. 

Studirao je mašinstvo, diplomirao na Tashkentskom institutu za navodnjavanje i poljoprivrednu mehanizaciju i radio kao naučnik i sekretar komunističke omladinske organizacije Komsomol. Od 1990. godine pa nadalje, bio je narodni poslanik u Vrhovnom sovjetu Uzbekistana, da bi 1994. godine, postao član prvog parlamenta kada je zemlja stekla nezavisnost. Kasnije je bio šef administracije u regijama Jizzakh i Samarkand. 

Premijer je postao 2003. godine. 


Miryjoew sa porodicom

Inače, Uzbekistanski servis Radija Slobodna Evropa je prošle godine pisao o nepotizmu vezanom za Mirzyjoewa, njegovu porodicu i ljude bliske njemu.

Nakon objavljivanja na YouTube-u, video je obrisan zbog autorskih prava.

U međuvremenu, nekoliko Telegram kanala i naloga na društvenim mrežama pod kontrolom državne sigurnosti širilo je video-zapise koji optužuju Uzbekistanski servis RSE za zavjeru protiv države i zalaganje za LGBT zajednice u Uzbekistanu, gdje je homoseksualizam i dalje nezakonit.

9. jula, tokom video-prenosa predsjedničkih izbora od strane Uzbekistanskog servisa RSE, stotine "trolova" su pokrenule napade na servis na različitim platformama društvenih medija.

Recep Tayyip Erdogan

Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan još je u mlađim danima pokazivao interes za politiku. 

Sada već davne 1976. godine je izabran za predsjednika ogranka omladine islamističke Partije nacionalnog spasa (MSP). 

Pratio je 1983. simpatizere Necmettina Erbakana u Partiju blagostanja, u kojoj je 1985. postao predsjednik istanbulskog ogranka partije.

Na lokalnim izborima 1994. godine je izabran za gradonačelnika Istanbula, a na toj funkciji je ostao do novembra 1998. Zbog sporne recitacije jedne pjesme, sud ga je osudio na zatvorsku kaznu od deset mjeseci, zbog čega je morao da se povuče sa gradonačelničke funkcije. 

Kaznu je odslužio u zatvoru Pinarhisar, za koji je rekao da za njega predstavlja simbol ponovnog rođenja, pošto je, kako kaže, tamo pripremljeno osnivanje njegove Stranke pravde i razvoja, koje se zvanično desilo 2001. godine.

Na parlamentarnim izborima u Turskoj 2002. godine, stranka je osvojila 34 posto glasova, a Erdogan je u martu 2003. izabran za premijera. Funkciju predsjednika vlade je obavljao sve do 2014. godine kada je izabran za 12. predsjednika Turske. 

Za Erdogana kažu da vlada diktatorski, smjenjujući sve one koji mu nisu poslušni. Osim toga, kako to navode njegovi biografi, sklon je pragmatizmu, kako na političkom planu, tako i na ekonomskom.

Nakon pobjede na prošlogodišnjim izborima u Turskoj, reagujući na navode da je diktator, pitao je "Da li su diktatori primorani da se takmiče u drugom krugu?" misleći na činjenicu da je svog političkog protivnika porazio tek u drugom krugu izbora. 

Kritičari ga optužuju da za korupciju, a često je na meti istih zbog neuspjeha u zaštiti osnovnih ljudskih prava, ograničavanja slobode govora i pokušaja obuzdavanja sekularnog identiteta Turske. Pod Erdoganom je Turska ukinula ograničenja javnog izražavanja vjere, a društvene mreže su okarakterisane kao najveća prijetnja društvu. 

Ogroman korupcijski skandal je izbio 2014. godine kada su procurili snimci u kojima Erdogan daje svome sinu Bilalu upute da se riješi velike količine skrivenih sredstava iz njihove privatne kuće usred istrage o korupciji.

Nicolas Maduro

Predsjednik Venecuele Nicolas Maduro, na ovu poziciju je došao nakon smrti Huge Chaveza na posebnim izborima održanim u aprilu 2013. godine.

Prije toga, Maduro je bio potpredsjednik ove naftom bogate zemlje, a za predsjednika je reizabran i na izborima 2018. godine.

Prije ulaska u politiku, radio je kao vozač autobusa na ulicama glavnog grada Caracasa, a bio je dio i sindikata prevoznika. Maduro se zalagao za oslobađanje Chaveza iz zatvora nakon svrgavanja sa vlasti tadašnjeg predsjednika Carlosa Andredsa Pereza. Nakon što je Chavez izašao iz zatvora, sa Madurom je osnovao političku stranku.

Vladavinu Madura obilježili su veliki krvavi nemiri, demonstracije opozicije, ogromna inflacija, nestašica lijekova i namirnica...

Emmerson Mnangagwa

ZANU - PF (Zimbabwe African National Union – Patriotic Front) na vlasti je u Zimbabveu još od okončanja britanske kolonije 1980. godine. Nekada uspješna ekonomija koja se zvala "korpa Afrike", srozala se tokom vladavine bivšeg predsjednika Roberta Mugabea. 

Vladavina Mugabea odvela je zemlju u hiperinflaciju i siromaštvo, što je izazvalo masovne migracije. 

Zimbabve službeno procjenjuje da broj svojih građana koji žive u inostranstvu iznosi oko milion. Ali, nezvanično, vjeruje se da je taj broj između 3 miliona i 5 miliona - ili oko jedne trećine njegove populacije. 

ZANU - PF je provodio nasilje, te ubijao članove opozicionih stranaka. Čak su lideri tih stranaka bili hapšeni.

Organizacije, kao što je Amnesty International, kritikovale su kršenje ljudskih prava i suzbijanje slobode govora u Zimbabveu.

Osamdesetjednogodišnji Emmerson Mnangagwa došao je na vlast 2017. nakon vojnog udara u kojem je svrgnut Mugabe, koji je bio jedini lider Zimbabvea otkako je stekao nezavisnost.

Mnangagwa je Mugabeu služio kao potpredsjednik i ministar državne sigurnosti, između ostalih pozicija — što je također značilo da je bio ključni dio aparata moći koji je naredio mučenje, ubistva i nestanke opozicionih ličnosti.

Mnangagwa se pridružio borbi protiv vladavine bijele manjine u Rodeziji dok je još bio tinejdžer 1960-ih. Godine 1963. prošao je vojnu obuku u Egiptu i Kini. Bio je zarobljen, mučen i osuđen zbog dizanja motora u vazduh 1965. godine.

Osuđen na smrt vješanjem, kazna mu je preinačena na 10 godina zatvora zbog njegove mladosti. Bio je u zatvoru zajedno s drugim istaknutim nacionalistima, uključujući Mugabea.

Nadaleko je poznat kao "Krokodil" zbog svoje lukavosti i nemilosrdnosti. Njegove pristalice nazivaju "Tim Lacoste" - jer logo brenda odjeće prikazuje životinju.

Smatra se da je Mnangagwa skupio značajno bogatstvo i imenovan je u istrazi Ujedinjenih naroda o eksploataciji mineralnih resursa u Kongu. Također je bio aktivan u stvaranju Hararea značajnog centra za trgovinu dijamantima.

Miguel Diaz-Canel

Kubanski predsjednik Miguel Diaz-Canel prošle godine je dobio drugi petogodišnji mandat na glasanju u parlamentu. 

On je za tu poziciju bio jedini kandidat, a opozicija na Kubi je nezakonita. 

Kandidatura Diaz-Canela potvrđena je sa 97,66 posto glasova u Nacionalnoj skupštini Komunističke partije Kube.

Diaz-Canel je prvi civilni lider Kube nakon skoro 60 godina hegemonije braće Castro, obećavajući da će "uvijek braniti stranku" čak i dok je krenuo u potragu za opreznom ekonomskom liberalizacijom.

Diaz-Canel i Fidel Castro

Njegov prvi mandat na vlasti obilježila je najgora ekonomska kriza u posljednje tri decenije i široko kritiziran odgovor na istorijske antivladine proteste pokrenute pooštravanjem američkih sankcija.

Inače je elektronski inženjer po obrazovanju. 

Kuba je pod Diaz-Canelom, nastojala ubrzati otvaranje ekonomije za mala preduzeća u stotinama sektora koji su prethodno bili pod isključivom državnom kontrolom.

Prije tri godine pokrenuo je monetarnu reformu kojom je okončan vještački paritet s američkim dolarom, ali je podstakla inflaciju i naglo devalvirala lokalnu valutu -- još jedan udarac posrnuloj ekonomiji teško pogođenoj američkim sankcijama koje su na snazi od 1962. i padom u turizmu zbog pandemije koronavirusa.

Većina kompanija na Kubi je još uvijek pod državnom kontrolom.

Inače, Kubanci se svakodnevno suočavaju s nestašicom hrane, lijekova i goriva, a od dolaska mobilnog interneta 2018. godine sve više se pojavljuju na društvenim mrežama kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo.

2021. godine su se desili najveći protesti još od revolucije koju je predvodio Castro 1959. godine, a koji su naišli na oštar odgovor. 

U njima je desetine povrijeđeno i više od 1.300 zatvoreno, a jedna osoba je poginula prema posmatračima prava.

Od tada, Kuba je doživjela egzodus bez presedana, s više od 300.000 njenih državljana koji su otišli na druge obale samo 2022. godine.

Prema kubanskom zakonu, predsjednik ne može služiti više od dva uzastopna mandata, pa ćemo vidjeti da li će posegnuti za promjenom ustava i omogućiti sebi dužu vladavinu.

Od 2021. Godine, Diaz-Canel je također bio prvi sekretar komunističke partije -- najmoćnije pozicije u zemlji koju su dugo imali revolucionarni vođa Fidel Castro, a potom i njegov brat Raul.

(Ajdin B.)