Rekao bih da je prvi razlog način na koji je organizovan Dejtonski sporazum. Danas se bjelodano vidi, kroz posljedice u kojima živimo, nedostatak pravde koja je izostala 1995. jer je data prednost miru i momentalnom zaustavljanju rata, kaže predsjednik Građanskog demokratskog foruma Zoran Vuletić.

U nastvaku uvodne riječi Vuletića na Krugu 99.

"Posljedično je nakon takvog Dejtona srpska politika dobila novi vjetar u leđa, osjećaj pobjede i što je najgore osjećaj da ništa nije pogrešno urađeno na projektu Republika Srpska. Milošević, Šešelj, Karadžić i Mladić proglašavaju trijumf svoje politike, i time djelimično kompenzuju debakl u Krajini, a tokom ’98 pokreću rat na Kosovu naivno vjerujući da će biti moguće protjerati gotovo milion Albanaca, tadašnjih građana Srbije bez reakcije međunarodne zajednice. Bio je to pokušaj potpune kompenzacije za gubitak Krajine. 

Naravno, to je bilo nedopustivo, uostalom bilo je i neuporedivo sa ratom u Hrvatskoj koji nije trajao samo pet dana tokom Oluje (avgust ’95), kako je lobotomijom naša propaganda u posljednjih dvadesetak godina u to ubijedila 90% Srba. Rat sa Hrvatskom je trajao pet godina pre Oluje, desili su se Vukovar, Dubrovnik, kninske barikade i napokon odbačen je konsenzusom srpskih rukovodstava plan Z-4 (Zagreb 4) kojim je mogao da se završi rat u HR, a ovako se završio Olujom. 

Nažalost, Srbija je na sličan način ušla i u rat sa NATO ’99. Odbačen je plebiscitarno plan iz Rambujea i NATO je zaštitio albansku manjinu na Kosovu uz obrazloženje da time sprečava humanitarnu katastrofu imajući u vidu na šta je sve spremna srpska vojska i policija sa iskustvima iz Srebrenice (genocid), opsade Sarajeva, Vukovara, Dubrovnika…

U junu ’99. Srbija u Kumanovu potpisuje kapitulaciju i gubi pravo da upravlja Kosovom, povlače se vojska i policija. Kraći opis rezultata nakazne politike koja je uništila bivšu zajedničku državu nam je neophodan kako bismo razumeli politiku Srbije nakon promjena 05.10.2000.  Vlada premijera Đinđića i DOS iz 2001.-2003. su definisali drugačiji državni koncept, bezuvjetne EU integracije, pomirenje u regionu i ispravan pogled na Miloševićeve ratove. Vrlo brzo je Slobodan Milošević uhapšen i predat sudu u Hagu. Nema bolje inicijative i pruženog izvinjenja susjedima od tog akta.

Nažalost, politika te vlade je alarmirala još uvijek neporažene nacionalističke snage koji momentalno sabijaju redove. Koštunica, tadašnji predsjednik države, postaje politički pokrovitelj antihaškog lobija koji pronalazi i atentatore u Jedinici za specijalne operacije, zvanična formacija DB. Zoran Đinđić je ubijen da Srbija ne bi promijenila državni koncept. Nakon atentata 12.03.2003. na vanrednim izborima u decembru iste godine u punom kapacitetu dolaze Koštunica i Boris Tadić na  vlast i uz podršku Dačićeve SPS vladaju do 2012.

U tom periodu počinje odbrana Miloševićeve politike, donosi se zakon o pomoći haškim optuženicima, oni se tretiraju kao heroji i zaslužni građani, ispraćaju se u Hag kao da idu na posljednju prekomandu, žrtve niko ne pominje.

Donose se kosovske rezolucije koje potvrđuju tzv. Miloševićevu pobjedu, izglasava se Ustav 2006. zbog fikcije u preambuli ,, Kosovo je deo Srbije’’. Referendum je trajao dva dana i bio je neregularniji od upravo završenih parlamentarnih izbora koje su sve relevantne svjetske institucije ocenile kao nefer i neslobodne. Važno je napomenuti, sve navedene odluke konsenzusom donose Koštunica, Tadić, Šešelj, Dačić, Dinkić, Nikolić i Vučić. Takođe su zajedno u parlamentu odbacili Ahtisarijev plan za Kosovo koji je
implementiran u kosovski Ustav i poklonili energetski sektor Rusiji za tobože čuvanje cjelovitosti Srbije u SB. 

Rekao bih da ovaj nacionalistički konsezus i danas traje, bez obzira što smo u posljednjih pet godina dobili nove političke aktere. Danas u parlamentu Srbije nemamo ni jednu poslaničku grupu koja bi zahtevala od Vučića zvanično usvajanje Zapadnog plana za Kosovo, koja bi pokrenula inicijativu da se obilježi batajnička masovna grobnica sa albanskim civilima, koja bi zahtijevala revidiranje odnosa sa BiH tj. konačno i stvarno priznanje granice na Drini i Sarajeva kao glavnog grada uz obavezno izglasavsnje
zakona o zabrani negiranja genocida u Srebrenici, koja bi pokrenula inicijativu kod eminentnih istoričara, a ima ih na svim stranama, da naprave jedan udžbenik istorije naših odnosa kako ne bismo trovali budućnost i konačno došli do mira… Danas u Srbiji nema svesti o tim stvarima.

Nema svesti da nam je potrebna nova politika, a ne samo novi ljudi. To se jasno vidi iz odnosa novih opozicionih političara koji su svjesno ili nesvjesno podržali Vučićevu politiku ,,Srpskog sveta” u Crnoj Gori, u BiH kroz podršku Dodiku i njegovoj tzv. alternativi Drašku Stanivukoviću. Kada je riječ o Kosovu utrkuju se ko će žešće da napadne
premijera Kosova Albina Kurtija nazivajući ga teroristom. Gotovo niko od opozicionih grupacija nema ni najmanju primjedbu na posljednju Dodikovu turneju od Putina do Andrije Mandića u Podgorici, čime je poslao poruku da Srpski svet živi punim plućima, nema kritike Vulinove izjave: ,,Možda RS nema vojsku, ali Srbi je imaju”. 

Takođe, niko od njih nema problem na zajedničku ovih dana organizovanu vježbu
vojske Srbije i MUP RS-a. Moram dodati da SPC u politici Srbije ima ekskluzivnu ulogu, posebno nakon raspada bivše zajedničke države. Udarna je pesnica srpskog nacionalizma jer se zloupotrebljavajući veru legalno preliva u susedne države. Nema boljeg dokaza za tu tvrdnju od nedavnih litija koje su pokrenute u Crnoj Gori radi promjene vlasti koja nije bila po volji Srpskog sveta, SPC je tada dobila apsolutnu podršku gotovo svih političara, kako starih tako i novih bez ostatka, vlasti i opozicije.

Rekao bih da tragični nacionalistički konsenzus u Srbiji živi unazad trideset godina prilagođen vremenu i okolnostima, a uz podršku svih dominantnih medija, kako režimskih tako i opozicionih iz United Group (N1, NovaS). Odnos prema demokratiji se ne može pokazivati samo traženjem sloboda u Srbiji, a zanemarivati zla politika Srbije prema regionu koju manje-više svi podržavaju.

(Patria)